Nataša Govedić – “Treća” br. 1-2, Zagreb 2016.

S međunarodno uglednom rusisticom, iznimno plodnom prevoditeljicom i posrednicom između ruske i hrvatske književnosti, dugogodišnjom urednicom literarnih časopisa te zapaženom književnicom i urednicom nagrađivane biblioteke prevođenih klasika – Irenom Lukšić – razgovaramo o dugovječnosti ruskog emigrantskog i disidendskog pisanog traga. O ozbiljnim i neozbiljnim drugaricama, literarnim elitama i njihovim formulama internacionalizacije podučavanja i pisanja književnosti. Irena Lukšić čitavu svoju karijeru živi od pisane riječi koju njeguje izvan državnih i korporativnih institucija, time ujedno demonstrirajući osobitu feminističku orijentaciju, kao i dosljednost ideologijske nezavisnosti.

U svom Dnevniku bez osobitog povoda, objavljenom u časopisu Forum, kažeš da riječ “sloboda” dolazi od etimologije crkvenoslavenskog “svoj, osoba”, pa bi njen stari oblik u prijevodu mogao glasiti “svojboda”. Dodaješ i da je jezik prostor slobode, onog najosobnijeg, svojeg. Kako se ova definicija slobode prelama na egzilantima i drugim prisilnim emigrantima koji prvenstveno ostaju bez svog jezika?

– Slobodu je teško definirati upravo zbog činjenice što je povezana s osobom i osobnošću. Ona istodobno može biti negativna i pozitivna: pozitivna je kad osoba za sebe i iz sebe širi prostor djelovanja do optimalne granice a negativna je kad taj isti prostor djelovanja prijeđe granicu i povrijedi prostor djelovanja drugoga, kad ga smanji ili ugrozi. Sloboda živi i razvija se u autokomunikaciji, unutarnjemu monologu i dijalogu s izvanjskim svijetom. Smisao joj je čuvanje vlastitog integriteta, autorskog Ja, misli, volje i živaca od nasrtaja Drugog. Kod emigranata sferu osobnog snažno podupire nostalgija. Što je jača čežnja za domom i bogatija intelektualna prtljaga to je jezik otporniji na habanje. No on se s vremenom ipak gubi. Vladimir Nabokov taj je problem osvijestio vrlo brzo po dolasku u Berlin te je kupio četverosveščani Tolkovyj slovar’ živago velikorusskago jazyka Vladimira Dalja. Za razliku od emigranata prvog vala, pripadnici trećeg vala imaju prilike pratiti promjene u jeziku i često putuju u domovinu, no ipak me ponekad pitaju što znači neka riječ koje nije bilo u njihovo, sovjetsko doba. A dopisujemo se, naravno, na engleskom.

Kako se razlikuju sudbine literarnih emigranata s obzirom na rodno iskustvo? Nabokov i Brodski svakako se čine “uspješnijima” u adaptiranju očekivanjima literarnog tržišta izvan matične domovine od Marine Cvetajeve ili Anne Barkove. Kako bi to komentirala?

– Mislim da rodno iskustvo nije odigralo presudnu ulogu u prihvaćanju emigranata u novoj sredini, barem ne kod pisaca koje si spomenula. Naime, Nabokov i Brodski autori su koji su puno ulagali u svoju promociju i imali su, što se kaže, odlične veze među kulturnom elitom, i to na internacionalnom planu. Nabokov je bio prijatelj s najutjecajnijim američkim kritičarem Edmundom Wilsonom, radio je kao predavač na prestižnom Sveučilištu Cornell a s najvažnijim kritičarom ruske dijaspore Markom Slonimom bio je u rodbinskoj vezi. Slonim je brat Nabokovljeve žene Vere koja je, uzgred, vodila piščeve poslove, tj. figurirala je kao njegova menadžerica. Josif Brodski bio je još spretniji: sklapao je prijateljstva sa suvremenim svjetskim klasicima, od kojih su neki i nobelovci, poput Czeslawa Miłosza i Seamusa Heaneya, te visokopozicioniranim kritičarima i sveučilišnim profesorima kao što su Susan Sontag i Bengt Jangfeldt. Ovaj potonji, Jangfeldt, bio je član komiteta za dodjelu Nobelove nagrade zadužen za istočnoeuropske književnosti. U svom sovjetskom predživotu bio je bliski prijatelj kultne pjesnikinje Ane Ahmatove. Isto tako nije nevažno niti Josifovo disidentsko iskustvo koje se dogodilo u vrijeme najvećeg interesa Zapada za fenomen ruskoga samizdata. Anna Barkova i Marina Cvetajeva autorice su s izrazito niskom socijalnom inteligencijom, potpuno nesvjesne svoje važnosti i poslanstva. Barkova je ušla u ruski književni život kao veliki pjesnički talent, imala je podršku moćnog Anatolija Lunačarskog, ali u stvaralačkom zanosu nije primjećivala promjene u društvenoj sferi, u svojoj okolini i među ljudima zauzetim izgradnjom potpuno novog modela kulture, kulture koja je istodobno bila i državna ideologija. Riječ je, naravno, o socijalističkom realizmu koji je 30-ih godina s oficijelne scene pomeo sve nespremne za nove zahtjeve društva. Anna Barkova tako je provela najplodnije godine u logorima, zatvorima i kućnim pritvorima. Marina Cvetajeva imala je nevjerojatan kreativni potencijal, bila je vulkan koji je bez prestanka izbacivao nove i neočekivane jezične tvorevine. Marina je živjela u tekstu, u mašti, i imala je potrebu intenzivno komunicirati sa svijetom. Zbog toga jednostavno nije primjećivala stvarni život i njegova pravila. Ona se, primjerice, nije snalazila u gradovima i nije se znala služiti telefonom. O njoj je uvijek netko morao brinuti, voditi je okolo. Znamo da Marina nije bila omiljena u dijaspori jer je bila nespretna i neumjerena u svakom pogledu a glavnina emigrantske mase ipak je bila konzervativna i okrenuta stjecanju materijalnih dobara.

Žene koje su ostale u sovjetskoj Rusiji mahom su stradale od sindroma “apsolutne drugarice” ili univerzalne radnice, agitatorice, majke i samoprijegorne njegovateljice svih okolnih muškaraca (kako veli anegdota: u jednoj ruci petogodišnji plan i malo dijete, u drugoj pijani muž i lopata). Razlikuje li se status ženske slobode u djelima ruskih emigrantica naspram žena koje su ostale pod sovjetskim režimom? Je li egzil donio i neke nove mogućnosti emancipacije?

– Da, može se reći da je egzil donio umjetnicama nove slobode i mogućnosti emancipacije. I to ne samo u književnosti nego i u slikarstvu, glazbi, baletu, scenskim umjetnostima, filmu. Ti novi prostori pretežito su se otvorili u sferi umjetničke prakse, uporabe prirodnog jezika i formalnog eksperimentiranja s prešućenom baštinom. Na osobnom planu “najtraženije” su im bile vjerske slobode i deideologizacija života. Tu negdje krije se i razlika između sovjetskog i emigrantskog konteksta. Neki misle da su sovjetske žene bile bez erosa i hladne, sputane moralnim i etičkim zabranama, ali to baš i nije tako. Možda je književnost prikazivala takve ozbiljne drugarice no u svakodnevnom životu žene su bile vrlo slobodne. Mnoge su, iako udane, imale ljubavnika kojemu su rodile djecu. Spisateljica Margarita Aliger imala je, recimo, jednu kćer rođenu u zakonitom braku a drugu izvanbračnu, iz veze s piscem Aleksandrom Fadejevom. Osip i Ljilja Brik živjeli su u zajedničkom kućanstvu s Vladimirom Majakovskim. Revolucionarka Aleksandra Kollontaj, ikona sovjetske seksualne revolucije, javno je paradirala s mnogo mlađim ljubavnicima koji su nerijetko bili i polupismeni. Bračna vjernost bila je nešto posve nebitno u sovjetskom životu. Ljudi se ne bi zgražali kad bi se žena, primjerice, u slobodno vrijeme bavila prostitucijom i tako zarađenim novcem popravljala kućni budžet.

Kako objašnjavaš činjenicu da Rusija nema “ženskog” Dostojevskog ni “ženskog” Čehova ni “ženskog” Tolstoja. Literarna kultura je prvenstveno okrenuta muškom subjektu koga žena “spašava” od posvemašnjeg očaja, najčešće herojski stradajući od muške autodestruktivnosti. S druge strane, jedino se ruski feministički punk-rock band Pussy Riot usudio glasno suprotstaviti Putinu. Kako bi komentirala ovu kooperativnu žensku mizoginiju koja tu i tamo “eksplodira” nekom iznimkom?

– Ne znam kako bih dovoljno uvjerljivo objasnila činjenicu da Rusija nema “ženskog” Dostojevskog ili Čehova. Možda je stvar u vremenu u kojemu su spomenuti pisci bili aktivni sudionici književnoga života i imali tu povlasticu da mogu slobodno stvarati, raditi na sebi. Jer, mislim da niti u muškom taboru kasnije, u XX. i sad u XXI. stoljeću, nije bilo novih Dostojevskih, Čehova ili Tolstoja. Spomenutim velikanima XIX. stoljeća išla je na ruku, s jedne strane, tradicionalna podjela društvenih uloga na muške i ženske pa su, grosso modo, kao muškarci pisali za (mahom) muškarce koji su bili obrazovani(ji) dio čitateljstva, a s druge strane pisci su bili i bolje materijalno osigurani. Valja imati na umu i da je uloga književnosti u prošlim vremenima bila ponešto drukčija nego danas. Književnost je bila moćni izvor spoznavanja života i Rusije, što znači da je počesto preuzimala poslanstvo i drugih kulturnih pojava – filozofije, religije, prosvjete, morala itd. Tolstojev opus to lijepo pokazuje. U novije doba literatura se, zahvaljujući razvitku društvene misli i znanosti općenito, oslobodila te kompleksne zadaće i posvetila, rekla bih, samoj sebi.

Točno je da se ne iskazuje neki masovni otpor vlasti. Kad vidimo kakve su torture prošle djevojke iz Pussy Riot (sve je bilo dokumentirano na neovisnim portalima i globalnim društvenim mrežama!) i kakvim se sofisticiranim tehnikama služi represivni aparat u borbi protiv neistomišljenika, jasno je zašto se žene u Rusiji ne bune protiv vlasti. Rizik je prevelik a alat preslab. Meni osobno zanimljiva je borba Ksenije Sobčak, televizijske voditeljice, novinarke i glumice, protiv Putina. Njen otac je Anatolij Sobčak, karizmatični gradonačelnik Sankt Peterburga, a majka članica Savjeta Federacije RF Ljudmila Narusova. Anatolij Sobčak poznat je, između ostalog, i po tome što je pomogao Vladimiru Putinu da dođe na vlast. Ksenija je od početka javnog djelovanja odabrala ulogu skandalistice, aktivistice koja epatažama skreće pozornost javnosti na nakaznost aktualnog sustava i organizira proturežimske demonstracije. Dakako da i ona ima ozbiljnih problema s policijom no mislim da je vrlo spretno internacionalizirala svoju ulogu “zločeste djevojčice” i da zahvaljujući dobrim prihodima od reklame lakše podnosi eventualne traume.

Na tragu ove “estradne” borbe za ženska prava u Rusiji možemo spomenuti cijelu vojsku žena – od kolumnistica i blogerica preko modnih savjetnica do voditeljica tečajeva za dobre udavače.

Prateći razne valove ruskog egzila, kako bi odredila njihove posljedice; ne samo po rusku kulturu, nego i po kulture u koje literarni emigranti stižu? I kako bi ostavštinu emigranata usporedila s kulturom onih koji su ostali u režimu čija ih je ruka gušila?

– Danas se uvriježilo govoriti o četiri vala ruske emigracije. Prva tri vala su nam poznata, to su međuratni emigranti, poratni i emigranti tzv. godina zastoja. O četvrtom valu se govori kao o emigrantima postsovjetskog doba. Prvi i treći val ruske emigracije imaju velike zasluge za ostanak ruske literature u društvu velikih književnosti XX. stoljeća. Oni su, svaki na svoj način, pridonijeli uspostavi kontinuiteta književnog procesa koji je na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće doživio vrhunac. Odlaskom u emigraciju književnici su nastavili razvijati prakse koje je u domovini prekinula Oktobarska revolucija, tj. njene posljedice. Spomenut ću samo neka imena iz prvog vala: Leonid Andrejev, Konstantin Baljmont, Nina Berberova, Ivan Bunin, Gajto Gazdanov, Dmitrij Merežkovski, Vladimir Nabokov, Igor Severjanin, Vladislav Hodasevič, Aleksej Tolstoj, Marina Cvetajeva i Zinaida Gippius. Godine 1933. Ivan Bunin dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Doprinos pak drugog vala je zanemariv: prvo, brojčano i kvalitativno to je najslabija “ekipa”, a drugo njegov nastanak vezan je uz Drugi svjetski rat i odnosi se na osobe koje su iz Sovjetskog Saveza silom dovedene u Njemačku kao zarobljenici i radna snaga ili su pak protjerane iz područja na kojima su živjele iz nacionalnih, rasnih ili vjerskih razloga. Radi se, dakle, o displaced persons (dp), odnosno izbjeglicama. Iz te mase izdvojilo se tek nekoliko kritičara i pjesnika: Jurij Ivask, Valentina Sinkevič, Leonid Rževski i Ivan Elagin. Treći se val dogodio 70-ih i 80-ih godina i obuhvatio je najkvalitetniju postavu ruske književnosti druge polovice XX. stoljeća. U treći val, primjerice, spadaju: Vasilij Aksjonov, Juz Aleškovski, Josif Brodski, Vladimir Vojnovič, Aleksandar Galič, Natalija Gorbanevska, Sergej Dovlatov, Aleksandar Solženicin i Andrej Sinjavski. Emigranti, pogotovo oni asimilirani u društvo zemlje udomiteljice, dali su velik doprinos kulturi i znanosti svoje druge domovine. U Americi su se, recimo, Rusi afirmirali kao filmski scenaristi, kazališni redatelji i glumci, baletani i ilustratori. U Francuskoj također ima utjecajnih filmskih radnika ruskog podrijetla, publicista, opernih pjevača i slikara, u zemljama bivše Jugoslavije ruski emigranti su scenske umjetnosti podigli na profesionalnu razinu, poglavito balet i scenografiju. Književnici su pak posebno zaslužni za proučavanje i promociju ruske književnosti. Rusistike na američkim sveučilištima svoj ugled i kvalitetu umnogome duguju ruskim emigrantima od kojih mnogi uopće nisu imali filološko obrazovanje. Dmitrij Bobišev, recimo, po zanimanju je inženjer kemije, no radio je kao profesor ruske književnosti na sveučilištu u gradu Urbana-Champaign (Illinois), Vasilij Aksjonov diplomirao je medicinu i predavao rusku književnost na Sveučilištu George Mason u Washingtonu. Josifa Brodskog neću ni spominjati: bio je profesor ruske književnosti na sveučilištima Michigan, Columbia i Cambridge, a od formalnog obrazovanja imao je završenu samo osnovnu školu.

Dosta je bilingvalnih autora zauzelo visoko mjesto u kulturi obiju zemalja, u domovini i zemlji udomiteljici. U Americi su to, recimo, Lara Vapnyar, Maxim Shrayer, Kseniya Melnik i Igor Efimov. U Njemačkoj Wladimir Kaminer. U Italiji Elena Kostjukovič. U Finskoj Zinaida Línden. U Francuskoj Andreï Makine. Makine je, k tome, prije nekoliko mjeseci postao punopravni član Francuske akademije.

Što se tiče onoga što je ostalo u Sovjetskom Savezu – valja imati na umu da se tu ne radi samo o proizvodnji koja je zadovoljavala socrealističke kriterije, sovjetski književni kanon i partijske smjernice. Daleko najbolja djela nastala od poratnih godina do pada SSSR-a pripadala su undergroundu, nelegalnoj kulturi samizdata. Rukopisi romana, pripovijedaka, pjesama i drama stvoreni u jednom ili dva primjerka išli su od ruke do ruke i krišom se prepisivali ili, vrlo rijetko, fotokopirali. U undergroundu su cirkulirale oficijelno zabranjene pjesme Osipa Mandeljštama, priče i scenke Daniila Harmsa, eseji Andreja Sinjavskog, logorski zapisi Aleksandra Solženicina, dakle sve ono što se danas smatra klasikom. Radilo se o stotinama i stotinama pisaca, čiji su samizdatski radovi u jednom trenutku prokrijumčareni na Zapad (najčešće diplomatskim putem) i tamo objavljeni u nekoj uglednoj izdavačkoj kući. Takva izdanja zovemo tamizdat, “objavljen tamo”. Sedamdesetih i osamdesetih godina autori samizdata – ne svi, naravno – masovno su se iselili na Zapad kao treći emigrantski val. Od pojava sovjetske kulture vrijedna spomena je tzv. seoska proza, čiji se nastanak vezuje za razdoblje razmjerno liberalne Hruščovljeve vladavine s kraja 50-ih i početka 60-ih godina. Riječ je o djelima koja su tematski vezana za selo i prate urušavanje njegovih tradicionalnih vrijednosti. Veliki društveni problem Sovjetske Rusije bila je prisilna kolektivizacija koja je uništavala seljake. O tome su kritički pisali Aleksandar Solženicin, Fjodor Abramov, Valentin Rasputin, Boris Možajev i drugi. Neki su autori, poput Vladimira Solouhina, istodobno s obranom seoskog života apelirali i na očuvanje sakralne baštine, revitalizaciju manastira, crkvi, ikona i sl., što vlast nikako nije odobravala ali nije niti sankcionirala. “Derevenščiki” su bili praktički jedini disonantni glas u oficijelnoj književnosti koja je, kao što znamo, štovala kult uljepšavanja stvarnosti.

Za ostavštinu dosadnog socrealizma mogu reći da ipak nije za odbaciti. Barem tako misle ruski pisci koji je vole reciklirati i ponovno oživljavati u postmodernističkom ključu. Djela Dmitrija Prigova, Viktora Pelevina i Vladimira Sorokina bez sovjetskoga gradbenog materijala bila bi neprepoznatljiva.

Koliko je sudbina literarnih emigranata neodvojiva od sudbine ekonomskih emigranata? Možeš li možda u tom smislu navesti primjere tematike i motivike pojedinih autorica i autora ili je literarna emigrantica slobodna upravo od one “novinske” verzije stvarnosti koju nastoji napustiti?

– Ovo pitanje mi baš nije sasvim jasno, ali pokušat ću ipak nešto reći. O neodvojivosti sudbina literarnih i ekonomskih emigranata možemo, mislim, govoriti uvjetno. Literarni su emigranti Sovjetski Savez napustili zbog umjetničkih sloboda koje je gušila ideologija, dakle iz estetskih, poetičkih i političkih razloga, dok su ekonomski emigranti na Zapadu tražili veću zaradu i viši standard. Svojedobno je bilo pokušaja “definiranja” emigrantske književnosti temeljem autorove egzistencijalne situacije i odnosa prema stvarnosti, što bi trebalo rezultirati očekivanom tematikom i motivikom (siromaštvo, težak život u tuđini, osjećaj odbačenosti i sl.) no mnogi su pisci posezali za izmišljenim mjestima i nerealnim likovima kako bi uz pomoć literarnih postupaka i slika stvorili čitljiv mogući svijet. Izvrstan primjer je Vladimir Nabokov. Autori pak koji su vezivali svoj stil života za umjetničko stvaralaštvo iznjedrili su osobitu, prepoznatljivu poetiku, “parišku notu”, kao što je to slučaj kod montparnasske boheme. I u jednom i u drugom slučaju ključne riječi su lektira, ukus i obrazovanje. Pisac u egzilu, veli Josif Brodski, kreće se retroaktivno, suprotno kretanju svih drugih tipova izbjeglica i emigranata. Njegov bijeg iz domovine simbolički je put kući, u sjećanja, reminiscencije, u cirkuliranje po kući u kojoj se rodio.

Koliko je ruskim emigranticama bio blizak feminizam kao pokret i kako su dolazile u kontakt s idejama emancipacije? U sovjetskoj kulturi, slično jugoslavenskoj, feminizam je proglašen “nepotrebnim”, obzirom da je ravnopravnost već postignuta, pa čemu se zamarati oko detalja koji pružaju alternativne dokaze. Kako tumačiš to kašnjenje ženskih ljudskih prava kad je u pitanju ruski kulturni krug?

– Pa ne bih se u potpunosti složila s ovakvim viđenjem feminističkih ideja u sovjetskom odnosno ruskom kontekstu. Znam da mnogi misle kako se žensko pitanje i žensko stvaralaštvo u Rusiji i potom Sovjetskom Savezu nije osvješćivalo, što nipošto nije točno. Ruski feminizam ima duboke korijene, on seže do samog početka XX. stoljeća. Godine 1905. osnovan je Sveruski savez za ravnopravnost žena iz kojega su kasnije proizašle i druge srodne organizacije čiji je cilj bio omogućiti ženama iste građanske slobode koje imaju i muškarci kao, primjerice, pravo glasa i pravo na obrazovanje. Pravo glasa ruske su žene u jednom dijelu carstva izborile već 1906., a 1917. dobile su ga na cijelom teritoriju. Što se obrazovanja i profesionalne djelatnosti tiče, ruske su žene imale vrlo uzak izbor zanimanja: mogle su biti uglavnom gostioničarke, babice, plesačice, glumice, pjevačice, pralje i prostitutke. Krajem XIX. stoljeća u ruskom obrazovnom sustavu pojavili su se posebni, specijalistički tečajevi za žene a 1907. godine dopušteno im je pohađanje sveučilišnih studija zajedno s muškarcima.

Gledamo li položaj žena s aspekta gay subkulture, koja je cvjetala u prvom desetljeću XX. stoljeća, uočit ćemo da žene, za razliku od muškaraca nisu bile progonjene i kažnjavane. U književnosti spomenutoga vremena postoji dosta književnih djela s lezbijskom i homoseksualnom tematikom. Spomenut ću notornu pripovijest Trideset tri nakaze Lidije Zinovjeve-Anibal i autobiografski roman Mihaila Kuzmina Krila. Postojala je i kritika koja je pratila queer scenu: kao najpoznatije djelo koje se bavi “izopačenošću” u književnosti možemo navesti Pornografski element u ruskoj književnosti Grigorija Novopolina. Knjiga je izašla 1909. godine, a prvih postsovjetskih godina objavljena je u nekoliko izdanja. U nešto kasnijem vremenu imamo čak i klasike koji su opjevali vlastito lezbijsko i homoseksualno iskustvo kao, primjerice, Marina Cvetajeva i Sofija Parnok te Sergej Jesenjin i Nikolaj Kljujev. Istodobno s umjetničkom refleksijom nalazimo i istraživanja na području seksologije: tandem Žbanov i Jakovenko bavio se ženskom seksualnošću, a Aron Zalkind izdao je niz knjiga o seksualnim navikama i nastranostima ljudi svojega vremena. Njegovo najutjecajnije djelo svakako je Dvanaest spolnih zapovijedi revolucionarnog proletarijata. Postoji i cijeli niz brošura autorica koje su zagovarale slobodnu ljubav i istodobno je demonstrirale na vlastitom primjeru. Najpoznatije su Aleksandra Kollontaj i Inessa Armand. Ova potonja slavu je stekla i kao Lenjinova ljubavnica. U literaturi sam našla podatak da su krajem 20-ih godina na ruskome tlu postojale i komune u kojima se prakticirao grupni seks i općenito promiskuitetno ponašanje. Dakle, domaći je teren u prvoj polovici prošloga stoljeća bio vrlo aktivan i zainteresiran za širenje novih obzora. U drugoj polovici XX. stoljeća, s procvatom kulture samizdata, ruski se feminizam oglasio i kroz periodike. Najvažniji časopisi su “Ženščina i Rossija” i “Marija”. Što idemo bliže našemu vremenu to je ponuda glasila bogatija i raznovrsnija, osobito 90-ih godina. Evo nekih izdanja: “Ženščina pljus”, “Vy i My”, “Dialog ženščin”, “Atlantida” i “Preobraženie”. Vrlo je važno spomenuti da se za vrijeme perestrojke i prvih postsovjetskih godina u Rusiji pojavilo mnoštvo prijevoda feminističkih, rekla bih, klasika (posebno Simone de Beauvoir) a probudila se i ženska akademska kritika.

Nedavno sam čitala afroameričkog pisca Ta-Nehisi Coatesa koji smatra je užasno teško “od-robiti” crne stanovnike Amerike jer se dugotrajno ropstvo ne sastoji samo od političke i ekonomske deprivacije, nego i u nasljedovanju stava da nemaš šanse. Kako bi u tom svjetlu “oskudice mogućnosti” tumačila rusku političku inerciju, a s obzirom da je u pitanju zemlja u kojoj je ropstvo ukinuto najkasnije u Europi?

– Vjerojatno postoji još niz mogućnosti tumačenja ovog zamalo “Diogenova sindroma”, no meni se čini da bi se problem mogao sagledati kroz kolektivno nesvjesno. Riječ je o nataloženom iskustvu zajednice, pojavama i idejama, koje predstavljaju stanovitu mitsku sliku svijeta. Glavni sastojak takvog svijeta čine arhetipovi, predodžbe koje postoje na nesvjesnoj razini i koje čekaju poticaj ili okolnosti za prelazak u domenu svjesnog. To kolektivno nesvjesno servisiraju i folklor, prepun raznih čudovišta, i apofatička misao, koja izbjegava imenovati pojave. U središtu ruskog mitskog svijeta oduvijek je stajao Veliki otac koji je neposlušnom puku prijetio prstom kao car, generalni sekretar ili predsjednik. Strah od tog prsta još uvijek se osjeća u običnom životu.

Koliko je u pravu ruska Amerikanka i spisateljica Lara Vapnyar kad u svom romanu Miris borova opisuje lik profesorice Lene čije predavanje na temu “Seksualne edukacije u bivšem SSSR-u” nitko ne dolazi slušati na međunarodnoj konferenciji? Koliko je Rusija kao “kontinent” dugogodišnje opresije još uvijek “egzotična” i zatvorena izvanruskim promatračima i tumačima?

– Lara Vapnyar se malo poigrala stereotipom o kultu aseksualnosti u bivšem SSSR-u. Radi se o tome da strani istraživači mahom nisu bili upoznati s cjelinom ruske kulturne ponude, što znači da su se bavili samo onim temama koje je blagoslovila država. A te teme bile su sterilne, dosadne i isprazne. Umjetnost je u to vrijeme bila u službi ideologije i većina zainteresiranih zapravo nije imala prilike čeprkati po skrivenoj građi. Strani rusisti, osobito američki, njemački i francuski, mogli su, doduše, zaviriti u tajne odjele svojih biblioteka, ali to nisu radili (ili rezultate nisu obznanjivali) zbog opasnosti da postanu nepoželjni u SSSR-u. Arhivi s ruskim materijalima u socijalističkim zemljama (Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Jugoslaviji, Bugarskoj i Rumunjskoj) bili su jednako nedostupni i stranim i domaćim znanstvenicima. Takva slika strogog i zatvorenog ruskog društva održala se, po inerciji, do danas. U tome prednjači akademska zajednica koja je po naravi nesklona promjenama. Srećom pak postoje brojni neovisni (a time i radoznali) publicisti i novinari koji su nam otkrili sasvim drugo lice Rusije, Rusije bogate i raznovrsne kulture, atrakcija i izazova.

Koliko je egzodus ruskih intelektualaca usporediv s genocidom Židova tijekom Drugog svjetskog rata?

– Egzodus ruskih intelektualaca – mislim na sva četiri emigrantska vala – usporediv je s pogromom Židova u Drugom svjetskom ratu uglavnom statistički (po velikom broju izopćenih iz književnog života zemlje). Što se tiče metoda obračuna vlasti s literarnim undergroudom, koje su često bile vrlo surove i uključivale su, između ostalog, i slanje pisaca u logore, paralele s genocidom Židova bile bi možda pretjerane. Barem mi se tako čini.

Kako bi usporedila glasove suvremenih arapskih i glasove suvremenih slavenskih emigranata u književnosti?

– Što kaže Edward Said, egzil je život izvan uobičajenog reda. U tom smislu ima nekih sličnosti između arapskih i slavenskih emigranata. Međutim, kako arapski glasovi dolaze iz različitih zemalja – Sirije, Libanona, Iraka, Jordana, Jemena, Libije, Tunisa, Katara, Kuvajta, Maroka, Sudana i drugih – tako i njihovi nosioci dolaze na Zapad s različitim iskustvima – od kolonijalne prošlosti do nepostojanja države. Njihovo se osnovno poslanstvo svodi na očuvanje tradicije, posebno jezika i pismenosti, a onda i borbu za ljudska prava u domovini i dijaspori. U novije vrijeme u egzilu se afirmiralo dosta autorica koje su se, osim u književnosti, angažirale i u borbi za prava žena. Ovdje mogu spomenuti Afifu Kerem, Mariju Yuni Atallah i Nezhlu Abi al-Lamae Maaluf. Mislim da problematika arapskih emigrantskih glasova više pripada području postkolonijalnih studija negoli “klasičnoj” emigrantologiji, koja se bavi slavenskim emigrantima.

Jedina zemlja koja je svoju književnost odredila izvan nacionalnih granica, dakle kao konglomerat doseljeničkih usmenih i pisanih svjedočanstva, jesu Sjedinjene Američke Države. Kakvo je mjesto unutar SAD-a u tom smislu našla ruska književnost?

– Ruska književnost se vrlo dobro pozicionirala u Americi. Od druge polovice 20-ih do kraja 30-ih godina Pariz je, kao što znamo, bio kulturno i političko središte ruske dijaspore. U francuskoj metropoli nalazile su se najvažnije (neformalne) institucije vlasti, gospodarstva i kulture. S izbijanjem Drugog svjetskog rata veliki dio društvene i umjetničke logistike odselio je u SAD i tamo nastavio djelovati na razvijanju i širenju ruske kulture. Na tom tlu pojavilo se dosta izdavačkih kuća koje su u vrijeme hladnog rata objavile najvažnija djela ruske emigracije i samizdata, primjerice Ardis, Ermitaž i Izdatel’stvo imeni Čehova te u novije vrijeme Liberty i Slovo. Od periodičkih publikacija pak izdvojila bih “Novyj žurnal”, inače nasljednik pariškog časopisa “Sovremennye zapiski”, i dugovječno “Novoe russkoe slovo”. Prije 15-20 godina, međutim, s jačanjem globalizacijskih procesa te s razvitkom tehnologije i nadasve samoukidanjem Sovjetskog Saveza, uloga ruskojezičnih institucija se smanjila pa su mnogi autori zbog bolje vidljivosti prešli na engleski jezik a izdavačka infrastruktura se prilagodila zahtjevima općega tržišta. Ovdje ne smijemo smetnuti s uma niti ukidanje brojnih rusističkih katedri na američkim sveučilištima, što se svakako odrazilo na interes za rusku književnost i kulturu. Ipak, mislim da se ruski autori i djela usprkos svemu dobro drže u Sjedinjenim Američkim Državama.

S obzirom da si i prevoditeljica i urednica i spisateljica, veoma plodna i nagrađivana u sve tri domene svog stvaralaštva, koliko je ruski egzil obilježio hrvatsku kulturu, recimo kroz tvoju prozu i kroz djela Dubravke Ugrešić, kao još jedne slavistice i neposredne suradnice Aleksandra Flakera? Vidiš li u vašim korpusima ikakvu srodnost ili veze s ruskom kulturom?

– Ruska emigracija, poglavito unutarnja, dosta je obilježila našu domaću kulturu. Tu ponajprije mislim na plodonosni utjecaj samizdatskih autora poput Harmsa na dio korpusa novije hrvatske književnosti. Postoji čak i termin “hrvatski harmsovci” za skupinu autora kratkih priča iz 80-ih godina. Dubravka Ugrešić najplodonosnije je upila utjecaj ruske proze, i to od svojih prvih koraka u književnosti. Sjećamo se njenih likova poput Bublika i Babe Jage. Mnogi postupci koje je uspješno primijenila u pričama i esejima podrijetlom su iz riznice ruske povijesne avangarde. I ja sam se, naravno, zarazila “ruskim sindromom” ali u nešto manjoj mjeri. U pripovijetkama i romanima imam dosta ruskih junaka, među inima i emigranata, ali umjetničke postupke baš i nisam koristila. Više su me očarali narativni trikovi američkog pisca Johna Updikea.

Moj je dojam da je Aleksandar Flaker u svom predstavljanju ruske književnosti sovjetske avangarde jugoslavenskim čitateljima izrazito podigrao traumu revolucije i problematiku progona intelektualca i pisaca u SSSR-u. Kako bi danas odredila vrline i mane Flakerova “uokvirivanja” ruske književnosti dvadesetog stoljeća?

– Aleksandar Flaker produkt je, rekla bih, vremena i prostora u kojemu je živio. Granice njegova interesa za rusku književnost ujedno su i granice sloboda u socijalizmu. Trauma revolucije i progon intelektualaca iz SSSR-a tema su emigrantske književnosti i književne misli a Flaker – barem što se tiče razdoblja od 1917. do 1991. – u to područje nije zadirao. Tako je i njegova slika ruske književnosti ostala bez ovog bitnog segmenta. No bilo bi pogrešno tvrditi da se Flaker bavio samo kanoniziranim sovjetskim piscima i djelima. Otklon od državne umjetnosti našao je u povijesnoj avangardi koja je krajem 70-ih godina prošloga stoljeća postala dostupna istraživačima i koja se nametnula kao velika europska tema. Značajan dio svojeg interesa za rusku književnost i kulturu Flaker je posvetio i rusko-hrvatskim vezama te je i tu, kao i u bavljenju avangardom, napravio uistinu puno.

Možeš li ukratko predstaviti najzanimljivija imena suvremenog ruskog ženskog pisma?

– Ukratko mogu spomenuti spisateljice koje volim kao čitateljica. To su: Ljudmila Petruševska, uvijek zaigrana i svježa, ali i ozbiljna kad treba. Tatjana Tolstoj, dinamična, puna iznenađenja, i to samo u ranoj fazi. Irina Denežkina, hrabra, izazovna i mladenački malo površna. Valerija Narbikova, lepršava i zanimljiva.

Definiraš li sebe ikada u feminističkom ključu ili si “ruski” oprezna prema ovom političkom zajedničkom nazivniku?

– Rekla bih da se osvješćujem u feminističkom ključu, i to onoliko koliko to ne doživljavam ideološki nego kao nekakvo normalno egzistencijalno stanje. Oduvijek sam se osjećala relativno slobodnom u promišljanju aktualne zbilje i možda mi je trebalo nekakvo iskustvo zabrane da primijetim razliku. U književnosti sam se pojavila u vrijeme kad nije bilo društvenih i jezičnih tabua, moglo se, recimo, koketirati s pornografijom i prostačiti, jedino su političari bili nedodirljivi. Oni me, srećom, nisu zanimali tako da u obrađivanju svog literarnog vrta nisam navukla nikakve traume.

Feministice nisu osobe koje sebe vide kao žrtve sustava, nego osobe koje ne pristaju na rodna ograničenja sustava. U tom smislu, kako bi izgledala tvoja literarna junakinja koja je majstorski svladala bushido-kôd feminizma?

Na ovo mi je pitanje najjednostavnije odgovoriti: moja literarna junakinja izgledala bi u skladu s “deklaracijom” Anaïs Nin: “Ja sam svijet”. Tu je, mislim, sve uključeno – od poetike i mentaliteta do ideologije.