Milena Ajduković

Čitateljski klub Knjižnice I. B. Mažuranić

Facebook, 23. veljače 2017.

IRENA LUKŠIĆ: BERLIN-PARIZ (Disput, Zagreb, 2016.)

Sinoć održana promocija novoga romana Irene Lukšić bila je pravi poticaj da knjigu nabavljenu još jesenas na Interliberu napokon počnem čitati. Pa sam počela u tramvaju na putu do Ogrizovića.
Dražesna mala knjiga čini se lakim čitateljskim zalogajem, ali sva je prilika da bih je trebala grickati lagano, miješajući svaki gric s malo informacija sa strane. Nešto od tih i takvih informacija dobila sam, doduše, još ljetos kad je Irena imala izlaganje u NSK u sklopu Festivala Miroslav Krleža. O Irini Kuninoj Aleksander, o njezinim ljubavima, strastima, poznanstvima, probijanju kroz život 20-tih godina prošloga stoljeća. O tome kakav je to život mogao biti, kakav je doista bio. I uopće, to razdoblje. Prikazani kratki film redatelja Silvija Petranovića u svega nekoliko kadrova odlično je naznačio i simboličku atmosferu putovanja vlakovima onoga doba, slojevitost tkanja stvarnoga duhovnoga mjesta dviju točaka u prostoru označenih u naslovu Irenina romana. 
Nešto je neobično u Ireninim knjigama, svima koje sam do sada pročitala, ta mješavina dokumenata, fikcije, snova, neprimjetni šavovi kojima spaja različite pripovjedne tehnike, kojima hrani čitateljevu trajnu (barem u mojem slučaju!) nedoumicu kako bi tekst valjalo razumjeti. Je li nešto izmišljeno, je li nešto stvarno, je li nešto fina, sitna provokacija, izazov da sad rujem još i po Krleži ili …? Da tražim i sama nekakve “dokaze”…? 
O tome su, svatko na svoj način i svatko sa svoje točke gledišta, govorili i promotori, prvo Josip Pandurić, urednik Disputove biblioteke “Žive slike” u kojoj je “Berlin-Pariz” objavljen, onda profesorica sa zagrebačke rusistike dr. sc. Jasmina Vojvodić, potom dr. sc. Tin Lemac, a na kraju i sama autorica.
JA vi, kao uostalom i ja, lijepo pročitajte “Berlin-Pariz”… 🙂