Petra Majetić, “Tema” br. 1-2-3, Zagreb 2017.

PETRA MAJETIĆ: Roman “Berlin-Pariz” zasnovan je na priči Vladimira Nabokova “Slučajnost”. Zanimljivo je da ste jednom prilikom rekli da je to jedna od njegovih najgorih priča. Kako ste došli na ideju da nastavite tamo gdje je on stao?

IRENA LUKŠIĆ: Da, “Slučajnost” je najslabija priča iz inače sjajnog opusa Vladimira Nabokova.  Doima se kao neki nacrt za “pravi” tekst, kao bilješka ili podsjetnik. Priču je napisao, kako je jednom rekao, početkom 1924. godine, u “posljednjim trzajima momačkog života”, i ponudio je berlinskim novinama “Rul’”, koje je nekoć uređivao njegov otac. Međutim, glavni urednik je odbio tekst s obrazloženjem da “ne tiskaju anegdote o narkomanima”. Priču je potom prijatelj Ivan Lukaš poslao u riške novine “Segodnja”, gdje je ugledala svjetlo dana, ali Nabokov je potpuno zaboravio na nju sve dok je nije otkrio američki istraživač Andrew Field. “Slučajnost” me privukla prvenstveno svojom nedorečenošću. Mislila sam da od nje mogu napraviti tekst s atmosferom, duhom vremena i junacima s vjerodostojnom biografijom.

MAJETIĆ: Zanimljivo se društvo našlo u vlaku na relaciji Berlin-Pariz. Upoznajte nas s putnicima.

LUKŠIĆ: Glavni junaci su Vladimir Nabokov i Irina Aleksander, muž i žena koje je rastavila Oktobarska revolucija. Vladimir je izgubio svaku nadu da će naći voljenu Irinu te u očaju počini suicid između dviju postaja, dok Irina putuje u Pariz vjerujući da je napokon na tragu nestalome mužu. Ona je u Pariz zapravo trebala putovati s Miroslavom Krležom, piscem kojemu se divila, no on je u posljednji čas odustao u strahu od Beline reakcije. Zanimljivo je da su Nabokov i Aleksanderova vršnjaci (rođeni su 1899., iako je Irina navodila 1900. kao godinu rođenja), dolazili su iz uglednih peterburških obitelji i dobili solidno obrazovanje, međutim, u stvarnom životu nisu se poznavali. Nabokov je, štoviše, u novinama “Rul’” napisao  za Irininu prvu knjigu pjesama da podsjeća na prljavu vodu iscijeđenu iz krpe kojom je opran pod. Ne znam jesu li se poznavale Irina Aleksander i Marina Cvetajeva, vjerojatno nisu, no smjestila sam ih u isti odjeljak i pustila da pričaju jedna drugoj svoju životnu priču. Njihov tajanstveni suputnik je Tito, koji je upoznao Irinu kod Krleže i sad je prati do Bruxellesa. August Cesarec ne putuje u Pariz ali pomaže Irini oko prtljage. Iz priče nepoznatog bračnog para, koji putuje u Pariz za boljim životom, ističu se Marlene Dietrich i Eva, njihova kći, koju sam modelirala prema Evi von Sacher-Masoch, mami poznate pjevačice Marianne Faithfull.

MAJETIĆ: Za potrebe romana kopali ste po arhivima, biografijama i autobiografijama različith likova, istraživali što ste tada jelo, pilo, čitalo, kamo se putovalo? Koliko vas je ta prošlost dodatno inspirirala da popunite praznine koje su bile u Nabokovljevoj priči?

LUKŠIĆ: Potraga za stvarima i pojavama iz prošloga života bila mi je uistinu uzbudljiva.  Listala sam razne revije, domaće i strane, i čitala sve što je imalo veze s vremenom: male oglasnike, reklame, reportaže, osvrte na filmove i predstave, ekonomske analize, vijesti i tako dalje. Na internetu sam našla stare redove vožnje, turističke vodiče, recepte za jela i pića, vojne dokumente, stare fotografije gradova i mjesta, snimke nekoć popularnih šansonijera i rasporede predavanja na sveučilištima. Sve te atrakcije upravo su vabile da ih se smjesti u nečiji rekonstruirani život.  One su širile i produbljivale radnju. U priči o putovanju u Pariz strogo sam pazila da stvari, novine, kućanske potrepštine, pića, plakati i knjige odgovaraju trenutku na koji se referiraju te da služe junacima i njihovim ciljevima. Siže, međutim, nisam usuglašavala s biografijama aktera. Kao što sam napomenula, Nabokov i Aleksanderova u stvarnom se životu nisu poznavali, Cvetajeva je pak u Pariz putovala godinu dana kasnije, Nabokov nije radio kao poslužitelj u vlaku, Tito se nije upucavao Aleksanderovoj, Krleža nije htio ostaviti Belu i otputovati u Pariz, August Cesarec nije kontaktirao Irininu rodbinu.

MAJETIĆ: Zašto ste baš izabrali liniju Berlin-Pariz?

LUKŠIĆ: Berlin-Pariz linija je prvog ruskog emigrantskog vala. Prvih godina nakon Oktobarske revolucije Berlin je bio središte ruskog kulturnog života u dijaspori. Većina ruskih institucija, od izdavačkih kuća, banaka, trgovačkih predstavništava, znanstvenih institucija, sportskih društava i škola pa do kazališta i filmskih kompanija, stacionirala se u Berlinu očekujući “smirivanje situacije” u SSSR-u i povratak kući. Berlin i Moskva funkcionirali su kao dva lica iste pojave: ono što se nije moglo realizirati u Moskvi pod istim se imenom realiziralo u Berlinu. U drugoj polovici 20-ih godina, kad je došlo do inflacije, Berlin više nije bio interesantan za biznis i umjetničko djelovanje pa su se ruski emigranti počeli seliti u Pariz, koji se pretvorio kulturno i političko središte ruske dijaspore. Istodobno s pogoršanjem ekonomskog stanja u Njemačkoj, u SSSR-u se zaoštravala politička situacija, počela je prisilna kolektivizacija, krvavi obračuni s neistomišljenicima i sve moguće vrste progona. S tog aspekta trasa Berlin-Pariz korelat je društveno-političke zbilje 20-ih godina na europskome tlu.

Na liniji Berlin-Pariz, odnosno  Sankt-Peterburg-Pariz (putnici iz Rusije presjedali su na njemačkoj granici) prometovao je Nord Express, vlak koji je u ono vrijeme bio pojam luksuza i divljenja. Jedno putovanje tim vlakom, negdje početkom XX. stoljeća, dok je još bio dijete, opisao je Vladimir Nabokov u svojim memoarima “Govori, sjećanje” a na filmu ga je ovjekovječio Alfred Hitchkock u “Nepoznatom iz Nord expressa”. Trasa Berlin-Pariz višestruko je obilježen fenomen.

MAJETIĆ: Putovanja su vaša glavna preokupacija, ali i Irina Aleksander. Čini se da ste njome trajno zaokupirani? Po čemu je ona toliko posebna? Bez obzira na zanimljive korespodente i teme kojima se bavila, čini se da je u očima mnogih pala u drugi plan?

LUKŠIĆ: Odgovorit ću vam obrnutim redoslijedom. Irinu Aleksander ljudi, a u početku ni ja, nisu ozbiljno shvaćali zato što rukopisi, knjige i dokumenti vezani uz njeno ime nisu bili dostupni. Većina stvari ležala je u vrijeme socijalizma u zatvorenim arhivima KGB-a i Kominterne, kao i u specijalnim odjeljcima naših arhiva i knjižnica. Jedna njena knjiga, “Samo činjenice, Sir!”, bila je čak i spaljena u Njemačkoj 30-ih godina prošloga stoljeća. Čačkati po njenim malobrojnim dostupnim tekstovima u nas nije baš bilo poželjno jer je ona ipak bila ruska emigrantica. Niti njen odnos s Miroslavom i Belom Krležom u poslijeratnom razdoblju nije bio dobar. Ukratko, ona kao tema nije bila na dobrom glasu i sve što se o njoj znalo djelovalo je dvojbeno. Početkom 90-ih godina, kad su se arhivi otvorili javnosti, mnoge od tema vezane za Irinu – počevši od njenog književnog rada pa do političkog aktivizma – dobile su potvrdu u pronađenim radovima i dokumentima te su tako dobile legitimitet. Tada se vidjelo da je ostavila važan trag u ruskom avangardnom filmu i da je doista bila netko u književnom životu porevolucionarne Rusije. U nas je, međutim, još i danas prisutna fama o Irini kao o dami koja je držala elitni književni salon u kojemu se okupljala intelektualna ljevica na čelu s Krležom.

Prije nekog vremena proučavala sam ostavštinu Pavla Luknickog i uvjerila se da  je Irina završila kao lik u romanu “Jarčeva pjesma” Konstantina Vaginova a o njoj su pisale i Anais Nin i Rebecca West. Irina je privlačila ljude svojom prisutnošću u svemu. Sve ju je zanimalo, svime i svima je bila oduševljena, o svemu je imala svoje mišljenje. Kad sam je upoznala, tamo početkom 90-ih godina, imala sam dojam da je oduvijek znam i da smo se ponovno srele nakon mnogo godina. Irina Aleksander, da zaključim, imala je bogat društveni život, bila je umjetnica, novinarka, pustolovka, špijunka i nadasve velika zavodnica. 

MAJETIĆ: Zanimljivo je za istaknuti da je Irinina priča u prvome licu, a Nabokovljeva u trećem licu. Zašto? Stoji li iza toga neka skrivena poruka?

LUKŠIĆ: Irinina priča je ispovijed, ona od čitatelja traži prisnost i povjerenje a za to je idealna Ich-forma. Njena priča je sudbina velikog broja ruskih emigrantica i emigranata: bijeg od kaosa revolucije, potucanje sa sumnjivim tipovima po stranim gradovima, glad, patnja, logor. Vladimirova priča vuče u nepostojanje. On više ne može izdržati u uvjetima egzila, neprestano priželjkuje i vježba vlastitu smrt. U nekim svojim pričama Nabokov je već otišao u zagrobnu sferu i otuda se oglašavao halucinacijama. Smrt je bila česta tema njegovih noćnih mora. Pisao je da bi ubijao čovjeka po čovjeka i pretvarao ih u literarne utvare. Jer mene nema, tvrdio je, postoji samo tisuću zrcala što me odražavaju. Vladimir je vječni On.

MAJETIĆ: Otkud Tito u vlaku i u kojoj ulozi se on našao?  

LUKŠIĆ: Tito je dio Krležine “prtljage”. Koliko sam uspjela saznati iz literature, Tito i Krleža upoznali su se 20-ih godina. Tito se kao mladi sindikalac divio književniku Krleži i pohađao je, kad god je mogao, piščeva javna predavanja. U romanu “Berlin-Pariz” Tita sam opisala kao revolucionara koji posjećuje Krležu i u njegovu domu susreće Irinu koja piscu daje instrukcije iz ruskog. Kako je Tito slovio kao veliki šarmer a ona kao zavodnica jednostavno ih se moralo, makar i nakratko,  spojiti. Tito je tajno pratio Irinu u vlaku znajući da se Krleža neće odlučiti na tako radikalan korak kao što je obećao Irini, tj. neće doći u Berlin da bi zajedno s njom ostavio sve i otputovao u Pariz. Razočarana Krležinim kukavičlukom Irina nije prihvatila Titovu ponudu da od nje napravi zvijezdu pa je Tito izašao u Bruxellesu.

MAJETIĆ: Putovanja su vaša neiscrpna tema i glavna preokupacija u većini vaših djela. Odakle ljubav prema putovanjima?

LUKŠIĆ: Putovanja otjelovljuju ideju da sve teče. Ona su kretanje kroz prostor i vrijeme. Putujući u nekom od prijevoznih sredstava čovjek dotiče sfere koje se pretvaraju u realizirane metafore: nebo, podzemni svijet i podvodno carstvo. Vozeći se na biciklu čovjek leti u slobodnom prostoru. Postaje ptica. Putovanja su u svakom slučaju ljubav prema upoznavanju novih mjesta, ljudi i načina postojanja.

MAJETIĆ: Čitanje može biti svojevrsno putovanje. Može li putovanje biti čitanje i tumačenje osobnih potraga za smislom?

LUKŠIĆ: Putovanje, osobito literarno, i nema drugu zadaću do nalaženja smisla. Josif Brodski i Venedikt Jerofejev su tako putovali. Brodski se putujući vraćao svojim korijenima, zatrtoj kulturnoj tradiciji iz koje je crpio teme  i umjetničke postupke, a Jerofejev je švrljao po skliskom političko-publicističkom terenu izvlačeći događaje o kojima se u sovjetsko doba nije smjelo diskutirati. Postsovjetski autor Ilja Stogoff u jednom svom romanu kaže da je put – uvijek put kući, što zapravo priziva potragu za duhovnošću koja se izgubila u bespućima globalizirane stvarnosti.

MAJETIĆ: Na početku knjige nalazi se citat “Riječi… spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepremostivosti vrlo često dublje od najmračnijeg prostora?” Spajaju li ili razdvajaju riječi u vašem romanu?

LUKŠIĆ: Riječi razdvajaju junake: veći dio poruka koje razmjenjuju među sobom zapravo rezultiraju nesporazumom. Obećanja, dogovori i priopćenja propadaju, događaji traže nove pravce kretanja i snalaženje u prostoru. S druge strane riječi spajaju junake i čitatelja. Zahvaljujući autoritetu čitatelja nepostojani i prevrtljivi prostor priče ostaje svjež i na okupu.

MAJETIĆ:  Istaknuta ste stručnjakinja za rusku emigrantsku književnost. Odakle interes za ruske emigrante?

LUKŠIĆ: Zanimanje za rusku emigrantsku književnost pojavilo se odmah po završetku studija ruskog jezika i književnosti. Radila sam, naime, deskriptivnu bibliografiju prisutnosti ruske književnosti u hrvatskim književnim časopisima od 1917. do 1945. i tu mi se otvorio jedan prostor za koji nisam ni slutila da postoji. Na fakultetu se uglavnom učilo o klasicima XIX. stoljeća i sovjetskoj književnosti, a ja sam u međuratnim časopisima nalazila članke o piscima i djelima koje naše enciklopedije i udžbenici uopće nisu spominjali. To ne bi bilo čudno da se radilo o nekolicini autora jer ni u jednoj nacionalnoj književnosti nisu obrađeni baš svi pisci. Radilo se o cijelom jednom korpusu, stotinama pisaca i knjiga, stotinama časopisa i ustanova koje su postojale izvan granica Sovjetskog Saveza.  I onda sam krenula istraživati o kome i čemu je riječ. Rezultati su me fascinirali: emigracija prvog vala, unutarnja emigracija, samizdat i tamizdat, kultura koja je održala kontinuitet s pojavama predrevolucionarne Rusije. Bilo je tu i mnogo uglednih slikara, scenografa, plesača, glumaca, pjevača i redatelja koji su kazalište podigli na visoku, profesionalnu razinu. Kao književni kritičari Rusi su dali značajan doprinos upoznavanju ruske literarne scene. Tu sam naišla na Irinu Aleksander koja me privukla kao atipična osoba: emigranti su bili desno orijentirani i antiboljševički raspoloženi a ona je bila komunistica, ljevičarka. Poslije sam otkrila zašto. Bila je špijunka “zadužena” za Krležu i njegov krug.

MAJETIĆ: Bili ste ustrajni u prijevodu ruskih autora kad to baš i nije bilo najpopularnije. Kakav je interes za autorima s ruskog govornog područja u nas?

LUKŠIĆ: Jedno vrijeme, početkom 90-ih godina, praktički se nije mogao objaviti prijevod neke knjige s ruskog jezika. Bio je rat i Rusija je percipirana kao zemlja koja je stala na stranu neprijatelja. Poseban gnjev izazvalo je utemeljenje međunarodne nagrade za književnost i umjetnost “Šolohov” koju su Rusi davali ljudima s velikim zaslugama u kulturi. Prvi dobitnik te nagrade bio je Radovan Karadžić 1993. godine. Spomenute se godine kod nas čak pojavila inicijativa za zabranom prevođenja ruskih autora. Srećom, ideja nije zaživjela ali je napravljena stanovita šteta u rusko-hrvatskim kulturnim vezama. Situacija se promijenila krajem 90-ih, kad su objavljene prve knjige Viktora Pelevina, totalno otkačenog ruskog autora. Čitatelje je oduševila činjenica da se taj pisac izruguje ruskim nacionalnim ikonama, da ismijava aktualne političare i njihov novogovor, da prostači i prikazuje tamnu stranu tranzicijske stvarnosti. Nakon Pelevina prihvaćeni su i drugi pisci postsovjetskog perioda, posebno roker Ilja Stogoff. Mislim da su se čitatelji u Hrvatskoj potpuno oslobodili straha od socrealističke daveži i da ruske pisce primaju s puno simpatija.

MAJETIĆ: Više puta ste nagrađivani za svoj prevoditeljski rad. Spadate u vrlo malu grupu prevoditelja koji ne rade po narudžbi nego po vlastitu izboru. Što vas raduje, a što baš i ne volite u procesu prevođenja? Postoje li i koje ili kakve razlike u prevođenju kada ste se počeli baviti time i danas?

LUKŠIĆ: Točno je da ne radim po narudžbi i to je najljepši dio prevodilačkog posla. Volim sama otkrivati autore i prevoditi djela koja nisu poznata široj javnosti. Možda  zvuči sebično ali postavila sam si kao zadaću  upoznati hrvatske čitatelje s bogatom ruskom književnom scenom, s različitim poetikama i fenomenima. U tom krugu tekstova ima stvari koje baš nisu razumljive najširoj publici, primjerice, djela avangardnih autora, ali eto, htjela sam pokazati što se sve i kako piše. Prevela sam neke bolje sovjetske autore, zatim emigrante, pa zabranjivane autore iz različitih razdoblja, među inima i Aleksandra Radiščeva, tvorca prvog ruskog samizdata, klasike, postsovjetske autore te pisce undergrounda. A što ne volim u procesu prevođenja? Ne volim kad sam prisiljena poboljšavati prijevod. Često prevodim iz rukopisa nelektorirane tekstove i ljuti me kad autoru moram popravljati ono što nije dobro. Što se tiče prevođenja nekad i danas – razike su velike. Nekoć sam radila sporije jer nije bilo adekvatnih rječnika, na primjer lopovskog i omladinskog žargona. Nije bilo ni rječnika vulgarnih riječi i izraza, koji su danas integrirani u opće rječnike. Koristila sam, sjećam se, neke polulegalne američke rječnike, koji nisu bili pretjerano pouzdani. Sva izdanja bila su tiskana i teško dostupna. Za pomoć sam se obraćala autorima čija sam djela prevodila i kolegama iz zemlje i inozemstva. I sa sekundarnom je literaturom bilo problema. Nisam znala što i gdje tražiti. Knjige sam kupovala preko stranih distributera i to je dugo trajalo. Danas je praktički sve dostupno na internetu: specijalizirani rječnici, stručna literatura, književna djela. Dakako i autori, kojima uvijek treba postaviti neko pitanje.

MAJETIĆ: Čime ste sad zaokupirani? Ako se ne varam, na repertoaru je opet Irina Aleksander?

LUKŠIĆ: Eto, odgovorili ste na pitanje. Radim na “američkom tekstu” Irine Aleksander. Prethodne tri knjige bavile su se Irininom Rusijom i Hrvatskom a ova, posljednja u nizu, dotiče Irinine godine u Americi. Vrlo turbulentne, naravno.