Mačkarica   

07/12/2015.

Rubrika Poznati i njihove mačke ne bi bila potpuna bez naše književnice, prevoditeljice i urednice Irene Lukšić koja je velik dio života provela s mačkama, no osim toga one čine važan dio njezinog stvaralaštva. Njezina posljednja objavljena knjiga u sklopu biblioteke Na tragu klasika nosi naziv ‘Klasici ostavljeni mačkama’, a predstavljena je na Interliberu prošlog mjeseca.

Zato smo se malo više koncentrirali na taj neobičan naslov na našem tržištu, no osim što nas je doista zanimalo što to mačke čitaju, popričali smo općenito o književnosti i mačkama, o njihovom karakteru i koječemu drugom. Zapravo, kao i obično, mačke su dobile još jednu porciju komplimenata…

mackarica

Mačkarica: Vaša posljednja objavljenja knjiga u sklopu biblioteke Na tragu klasika nosi naziv ‘Klasici ostavljeni mačkama’. Koje to klasike mačke vole čitati i vole li mačke uopće čitati?

Irena Lukšić: Prvo: mačke obožavaju čitati. Čitaju sve: od misli svojih vlasnika do priča iz knjiga i vijesti iz medija. Svaka priča na koju naiđu potencijalna je meta za igru. Mačke najprije uhvate fabularnu nit, onjuše je i onda je natežu. Čak i kad gledamo mačke kako žvaču nekakvu gumenu igračku ne smijemo pomisliti da one to rade iz dosade ili obijesti: one se hrvaju s nekom svojom pričom, s romanom, pjesmom ili dramom. Mačke čitaju svijet u svim njegovim dimenzijama.

Mačkarica: Zašto ste odabrali baš mačju perspektivu?

Irena Lukšić: Mačke su vrlo kreativne životinje i vole to pokazati. Na primjeru poznatih književnih tekstova uputila sam kako se sve mogu čitati romani i priče. Što je najvažnije, književna djela nikad ne završavaju. Kraj knjige nije kraj priče, likovi se mogu preseliti u neki drugi žanr, na primjer ‘pisma čitalaca’ ili bajku, i potom razvijati po drugoj logici. Bitno je da priča stalno teče. A ljudi pristojno zaklope knjigu kad dođu do kraja teksta i pomisle kako su upravo pročitali sjajno djelo i kako je prava šteta što je pisac stavio ‘the end’. Mačke znaju da onaj koji govori nije gospodar priče nego onaj koji čita. Onaj koji čita u svakom trenutku priču može proglasiti završenom ili beskrajnom. Ovisi koliko se identificirao s ponuđenim svijetom. A može je i nastaviti u nekom svom modusu. Pa čak i ako mu se ne sviđa – mačji čitatelj tuđu priču može provlačiti kroz razne žanrove i kroz razne umjetnosti. A može je isto tako baciti na milost i nemilost životu. Može je se, naravno, i potpuno odreći i objasniti da to nije čitao nego sanjao. Mačji čitatelj je svemoguć.

Mačkarica: Imate li mačku i jeste li imali iskustava u životu s mačkama kao kućnim ljubimcima?

Irena Lukšić: Trenutno nemam mačku, no imala sam ih dosta. U biografskoj bilješci na kraju knjige popisala sam sve važnije mačke u svojoj obitelji – od prabakine i pradjedove Mine iz Ostrave do svojih Ljubice i Pande iz postjugoslavenskih godina. Ove posljednje mačke završile su u literaturi: Ljubicu sam opisala u eseju ‘Ime mačke: Ljubica’, a Pandu u ‘Dnevniku sretnog mačka’. Nisam ih, naravno, tretirala kao kućne ljubimce nego kao bića ravnopravna ljudima (pa i ravnopravnija, kako bi rekao Orwell). Hoću reći, dala sam im glas i dostojanstvo. Mislim, naime, da ljudi ne pokazuju dovoljno interesa za kućne životinje. Ne zanima ih kreativni potencijal koji se krije u njima. Drže ih na distanci: daju im posebnu hranu, uređuju im ‘gnijezdo’ u posebnom kutu stana ili čak izvan kuće, u garaži ili na tavanu, ne dopuštaju im da se glasaju kad se gleda televizija i slično. Ukratko, ljudi su povukli imaginarnu crtu u prostoru i ne komuniciraju sa svojim životinjama. Kao da neprestano poručuju: tu živimo ‘mi’ i ‘oni’, dva nespojiva svijeta.

Mačkarica: Možete li izdvojiti neku karakteristiku mačaka za koju smatrate da ih izdvaja, čini posebnima u usporedbi s ostalim kućnim ljubimcima?

Irena Lukšić: Mačka ima osobnost. Ona nije ulizica niti patnica. Čak i kad je u lošem stanju, izgladnjela ili bolesna, ima dostojanstvo i ponos. Isto tako, mačka je snalažljiva, spretna, inteligentna i hrabra. Kao rođena glumica uvijek nas iznenađuje nekom kreacijom koju na drugim područjima (u kazalištu, primjerice) doživljujemo kao umjetničko djelo.

Mačkarica: Koliko su zapravo mačke zanimljive književnicima i jesu li generalno u književnim djelima stereotipizirane ili im se daje ‘prostora za individualnost’?

Irena Lukšić: Mislim da mačke u književnosti, za razliku od drugih umjetnosti, nisu baš dobro prošle. Ostale su u nekakvom folklornom stereotipu ili u sustavu praznovjerja. Pisci će vjerojatno reći da su im mačke takve ispale zato što su ih zahvatili ‘realistički’. To je glupo objašnjenje. Stvar je u tome da ih nisu shvatili kao bića s bogatim unutarnjim životom bojeći se valjda da bi svojim viđenjem stvari mogli upasti u krivi žanr. Bajku ili basnu, recimo. Ah! Ako pisac ulazi u ljudske psihe i sigurnom rukom ispisuje što vidi, ne znam zašto ne bi mogao ulaziti i u životinjske psihe i opisivati strahove, radosti, nedoumice, nezadovoljstva i sva ona stanja koja ima i čovjek. Tim prije što ih lako može odgonetnuti. Svaki vlasnik mačke dobro zna kad mu je mačka gladna, kad želi da je se ostavi na miru i što sanja kad se trza u snu. Čemu ih onda svoditi na razinu neinteligentnih stvorenja koja cijeli dan spavaju i razmišljaju o tome kako će gazdi ukrasti komadić mesa iz smočnice?! Jedno od djela u kojemu čovjek i mačka vode ozbiljan dijalog i savršeno se razumiju roman je kanadskog autora Jacquesa Poulina ‘Velike plime’. Riječ je o prevodiocu koju dolazi u miru raditi na pusti otok i tamo se druži sa starim, mudrim mačkom. Nema tu nikakvog čuđenja zašto je čovjek došao na otok niti što radi mačak u pustoši. Sve je jasno, baš sve.

Mačkarica: Ljudi najčešće navode čitanje kao ‘hobi’, odnosno nešto što rade u vrijeme opuštanja, slobodno vrijeme. Vi ste književnica, prevoditeljica, urednica i život vam je ispunjen čitanjem i knjigama. Što biste od klasika preporučili našim čitateljima?

Irena Lukšić: Današnji čitatelji zaziru od pojma klasika. Negdje u podsvijesti nose informaciju da je klasik dosadan, staromodan autor koji stalno nešto podučava i pazi da se čitateljeva mašta ne opusti i padne u banalne teme. Pojam klasika, po mome mišljenju, blizak je ideji klasanja, zrenja plodova, i to ne samo ‘viših’ vrsta nego općenito. Zreo tekst može biti realiziran u bilo kojem žanru, ne mora se nužno baviti otkrivanjem posljednjih istina. Recimo, kratki roman (ili ‘poemu’, kako piše u podnaslovu) ‘Moskva-Petuški’ Venedikta Jerofejeva ne rese eksplicitni filozofski slojevi, neki dojmljivi esejizam kao vječne istine. To je ‘alkoholna proza’ u kojoj je svaki fragment, rečenica ili citat savršeno uklopljen u narativni tijek. Za mene je Jerofejev klasik. A mnoge pisce koji figuriraju kao klasici nikada nisam čitala. Od novijih izdanja biblioteke Na tragu klasika izdvojila bih dva romana koji, svaki na svoj način, nose savršenstvo: ‘Noćni putevi’ Gajta Gazdanova i ‘Zapalite kuću’ Frode Gryttena.

I nekoliko brzopoteznih pitanja:

Mačkarica: Ulična mačka ili čistokrvna pasmina?

Irena Lukšić: Ulična mačka.

Mačkarica: Mačić ili izgrađena ličnost/odrasla mačka?

Irena Lukšić: Mačić.

Mačkarica: Sterilizacija/kastracija ili sloboda hormonima?

Irena Lukšić: Sterilizacija/kastracija.

Mačkarica: Internetske ili žive mačke?

Irena Lukšić: Žive mačke.