(BOOKSA, 10. 3. 2015)

  • Koliko je zapravo važan posao urednika?

 Oduvijek je, mislim, postojao nesrazmjer između onoga što se vidi u poslu urednika i onoga što urednikov posao stvarno uključuje. U prvom slučaju površni ljudi zaključuju da je urednik osoba koja minimalno koordinira rad autora ili prevoditelja i lektora, korektora, direktora i knjigovođe, što će reći da po nečijoj preporuci prima rukopis i onda ga šalje dalje u proizvodnju. Takvo je shvaćanje dovelo do mjestimičnog nestanka urednika, jer se mislilo da će se bez njegova posredovanja uštedjeti na troškovima proizvodnje knjige. Znam dosta izdavača koji nemaju ni urednika ni pripadajući servis obrade rukopisa nego se hvale kako je, eto, autor sve sam obavio i tako sveo troškove na minimum. Kad zavirimo među korice takve „sam svoj majstor“ knjige – uočavamo koliko su važne ruke svakog majstora u lancu, a ponajviše urednika koji sve poslove diskretno drži na uzdi. Danas je dobar urednik glavni arhitekt izdavačke kuće. On osmišljava nakladničke nizove, bira rukopise, oprema knjige pogovorima i komentarima, i smišlja te realizira marketinški pristup publici. Bez obrazovanog, okretnog i darovitog urednika nema kvalitetnog književnog života.

  • Mislite li da se uredničkom poslu pristupa dovoljno ozbiljno u Hrvatskoj, ili urednici često previše olako shvaćaju urednički posao?

 Urednički rad je individualna kategorija. Ima dobrih i loših urednika. Savjesnih i nesavjesnih. Njihovu percepciju i status u hrvatskoj kulturi određuje stanje u izdavačkoj industriji i interes društva za kulturu općenito. Vidimo, na žalost, da društvo baš pretjerano ne mari za kulturu, da se slabo čitaju knjige i da je izdavački sektor nestabilan, odnosno da tiho propada. Takav ambijent nije odveć stimulativan za razvitak vrhunskog uredničkog kadra pa dosta ljudi urednički posao prima kao privremeno rješenje, kao jednu od postaja u tranzitu prema sigurnijoj egzistenciji.