PROZOR U PROZU

“Glas Istre”, Pula 28.5. 2017.

Piše Davor ŠIŠOVIĆ

Irena Lukšić: “Berlin-Pariz”, roman, Disput, Zagreb, 2016.

Za putovanja vlakom, pogotovo nekog dovoljno dugačkog, događaju se dva različita, unekoliko i suprotna procesa. Prvi je unutrašnji: resetira se i iznova ispreslaguje unutrašnji svemir, kontekstualiziraju se vlastito postojanje i po objektivnoj samokritici uvijek nejaka postignuća, i iznova se vrednuju potencijali kojima se duša ohrabruje u vjeri u uspješniju budućnost. Doista, putovanje vlakom, još ako je na veliku udaljenost i traje nekoliko dana, pruža idealnu priliku za totalnu rekuperaciju… kad bi i druge okolnosti bile jednako tako idealne.

Drugi proces neminovan za dugotrajna putovanja interakcija je, neizbježna, s fizičkim svijetom oko sebe, od pejzaža, gradova, željezničkih postaja i drugih nekretnina na koje oko bježi kroz prozorsko okno, preko suputnika, njihovih obličja, značaja, mirisa i priča, pa do neizbježnih spona s nesretnim stvarnim izvanjskim svijetom poput graničara, policajaca, špijuna. Ova dva procesa mogu teći i interaktivno, jedan lako povuče ili pogura drugoga, pa se tako mogu potpomagati, ali si mogu i smetati; a kako svaki od suputnika za sobom vuče neki svoj unutrašnji svemir, za dugog putovanja vlakom suputnici jedan na drugoga mogu utjecati i razmjenjujući nade, snove, maštanja i zablude, uz naravno prave ili krive informacije iz izvanjskoga, stvarnog svijeta.

Takvi se procesi odvijaju na stranicama ovog nevelikog romana za jednog dugog putovanja vlakom između Berlina i Pariza, u ozračju općeeuropskoga pospremanja na zalasku Prvog svjetskog rata i već započete Oktobarske revolucije. Kroz sudbine suputnika u vlaku, ili njihove priče o sudbinama njihovih bližnjih, postupno se slaže krnji mozaik epohe, mozaik sačinjen od pojedinačnih epizoda s ratišta, iz bjegova i izbjeglištava, o krahovima starog života i žilavim počecima nekog novog, dalekog, o silom prilika prekinutim vezama, brakovima, ljubavima, o nadama da su istinite glasine da netko izgubljen nije zaginuo već da tamo negdje u nekim Europama ipak preživljava držeći se na životu nadom u ponovni susret.

Napose, priče suputnika o sebi i o ljudima koje su poznavali ili čijem su doprinosu svjetskome duhu svjedočili, stvaraju i jednu nefaktografsku sliku tadašnje Europe, donose duh nadahnuća koji je pokretao tadašnje umjetnike, pogotovo pisce, i zanimljivo je kako ta slika ispada poprilično drugačija od one koju nam nameće oficijelna povijest. Kroz prizivanje mnogih stvarno u to doba živućih i stvarajućih osoba, kroz sijaset citata i tumačenja tih citata kroz usta nekih od likova, pred nas izlazi slika duhovnog života Europe u drugom i trećem desetljeću dvadesetog stoljeća kojemu pokretači nisu bili totalitarni militarizmi, nacionalizmi i iz njih fabricirane mržnje, već je naprotiv bit Europe toga vremena bio duh snošljivosti, skrušene radoznalosti, obzira, humanizma, solidarnosti, i apsolutnog kreativnog individualizma. Stvarna je povijest toga doba tekla sasvim drukčije, jer puškama i topovima ne barataju nositelji mentalnih osobina koje pokreću umjetnike, Europa je resetirana ognjem i diplomacijom, a nježne kreativne duše rasute su po izbjegličkim utočištima uz neizbježnu pasku žbira, prokazivača i drugovrsnih režimskih hulja.

Iako je Rusija odabrana kao domovina većine likova upletenih u ovu priču, simptomatičnost njihovih sudbina primjenjiva je na bilo koji narod (narod kao kulturnu, a ne kao političku zajednicu) koji se tijekom ili nakon Velikog rata morao suočiti s totalitarizmom vlastitog režima ili onoga svojih susjeda koji su bolje prošli na mirovnim pregovorima. Da je ovo kojim slučajem želio biti politički roman, faktografske neizvjesnosti jasno bi naznačile da nakon Velikoga slijedi Još veći rat. Protagonisti međutim s politikom imaju veze jedino kao njezine žrtve ili kao njezini slučajni suputnici, autsajderi minornoga značaja i dosega. I zato, baš zato, u doživljajima i promišljanjima likova, pogotovo o književnoj umjetnosti koja ih nosi i održava kroz za njihova tijela vrlo turbulentno vrijeme, nazire se nada kao glavni princip i duh toga vremena, vjera da zvjerska razdoblja ljudske povijesti imaju zadani kraj kojega valja prebroditi krajnje suprotnim sredstvima, a oni, iako nenaučeni, osjećaju da znaju kako. Mi, čitatelji, naravno znamo da je povijest krenula drukčije, i to više puta, ali više bi voljeli da je bilo po njihovom.