Kad je ušla u nisku staklenu zgradu zračne luke Zagreb Gorana je iznenada osvijestila da putovanje koje je upravo započela nije tek jedna u nizu “točaka”, kako je voljela zvati svoja predavanja o suvremenoj američkoj književnosti. Split je nešto drugo. Nešto sasvim drugo. Split je Split! Tisuće uspomena odjednom joj je navalilo u glavu i čak je osjetila vrelo crvenilo na obrazima. Split! Zaboga, Split! Prijateljica Lada je u svom dječjem pismu iz šezdeset i neke opisivala kako u Splitu, u raskošnom dvorcu živi jedan car, Dioklecijan, koji obožava zelje. No, to nije obično zelje, napomenula je, nego čarobno: jedne glavice pretvaraju čovjeka u magarca, a druge mu vraćaju ljudski lik. Samo je Dioklecijan znao koje zelje treba jesti da čovjek ne postane magarac… Pa ako ništa, zaključila je Gorana, možda je to prava prilika da se dovrše neki monumentalni snovi iz prošlosti!

Ispred šaltera za registraciju putnika stajale su dvije djevojke, no Gorani se činilo kao da je odjednom izrastao golemi bijeli zid i zagradio joj put do cilja. Da je div, zgrabila bi dosadne cure i bacila ih daleko, daleko u mnoštvo koje se uz kavu i novine zabavljalo čavrljanjem. Tako bi uklonila prepreku snovima. I baš kad je to pomislila, jedna se iznenada okrenula i nasmijala, kao da ju je prepoznala, a onda su obje nestale iza obližnje ploče s planom grada. Službenica za šalterom isto se nekako ozarila kad je pročitala njeno ime na karti. Sve je prošlo u tišini, s klimanjem glave. “Mediji čine čuda”, zadovoljno je pomislila Gorana. “Navečer se pojaviš na televiziji i već ti se drugi dan svi klanjaju, gledaju te s divljenjem.” U posljednjih mjesec dana Gorana je dvaput bila gošća nacionalnog programa: prije tri tjedna pozvali su je u emisiju Dobro jutro, Hrvatska i tamo je govorila o knjizi koja je godinu dana držala prvo mjesto na top-listama… autorovo ime uvijek krivo izgovara, jer joj nekim čudnim mehanizmom proizvodnje grešaka na pamet prvo padne slavni glumac sličnoga prezimena, pa tek onda hit-pisac, zbog čega izvuče neku čudnu kombinaciju glasova koju nitko ne razumije. Drugi put je na televiziji bila prije nekoliko dana, u središnjem Dnevniku: rekla je nekoliko riječi o Saulu Bellowu, u povodu smrti. I to je to.

– Gorana! – odjednom je začula prodoran glas iz gomile.

“Još i halucinacije”, pomislila je i došlo joj je da se nasmije.

– Gorana! – začula je ponovno.

Kad se okrenula prema kiosku s raznobojnim tiskom, primijetila je najprije ruku u zraku, koja maše, a onda i muškarca srednjih godina, naočita, u tamnom odijelu i jarko crvenim šalom oko vrata te torbom koju je vukao na nevidljivim škripavim kotačićima.

– Gorana, pa je li to moguće?! – muškarac je teatralno odgurnuo putnu torbu, potrčao joj u susret i poljubio je u obraz.

– Andrea del Santo! – vrisnula je Gorana i bacila mu se oko vrata.

– Tako je! – ushićeno je potvrdio muškarac. – Dobri stari Andrea del Santo, koji je sretan što vidi dragu prijateljicu… iz nekih godina! – i ponovno je poljubio, sad u drugi obraz.

– Divan si! Iz nekih godina!

– Pa… jesam li bio turistički vodič ili nisam?!

– Uvijek sam se, dragi Andrea, divila tvojoj sposobnosti nalaženja pravih riječi na pravome mjestu! Nikad se nisi dao zbuniti. Njemačke turistice urlale su od zadovoljstva kad se nisi mogao sjetiti nekog izraza na njihovom jeziku pa si izmišljao nepostojeće riječi, ha ha ha…

Muškarac je podigao rukav sakoa i otkrio skupi ručni sat.

– Imaš vremena? Da popijemo kavu?

Gorana je klimnula glavom i uhvatila ga pod ruku.

– Nadam se da nas odnekud ne gleda tvoja žena – rekla je kroza smijeh.

– Ah, zaboga! – Andrea je namjestio crveni šal, koji je počeo padati. – Pa nisam oženjen!

– Nisi? – zastala je Gorana. – Nego?

– Nego zabavljam tuđe žene!

– Još uvijek?

– Pa sad sam tek interesantan. Više ne radim u turizmu, nego imam vlastitu firmu. Reklame i tako to. Uglavnom, lova do krova… Nego, ti si postala slavna. Gledao sam te neku večer na televiziji, mislim si, gle koji komad…

– Ma, nemoj! – odmahnula je rukom Gorana.

– Što nemoj?! – opet je namjestio smiješni crveni šal.

U tom trenutku razgovor je prekinuo glas iz zvučnika:

– Mole se putnici za let broj 650 Split da se upute prema izlazu broj 12…

Kad bi susret sa zanimljivim Andreom del Santom bio stranica iz nekog ljubića, glavna junakinja bi muškarca iz svoje mladosti grčevito uhvatila za ruku i rekla: “Koliko vremena je prošlo, koliko događaja, koliko ljudi, gradova, i evo, ponovno smo se našli. Tako neočekivano. Sad nas više nitko i ništa neće rastaviti. Nikad, ljubljeni moj!” – i oboje bi se brzo izgubili u bezličnoj masi putnika. “Ali ne, ovaj poziv preko zvučnika je kao glas s neba”, pomislila je Gorana dok je na rastanku mahala Andrei. Red se ubrzo rastvorio iza staklenog paravana, odakle se vidio komad piste. Ispred zgrade je čekao golemi plavi autobus. Malo dalje gurale su se dvije auto-cisterne s gorivom i smiješni žuti automobilčić s natpisom Follow me. U daljini se vidjela zelena crta polja i plavičasta izmaglica u zraku. Aerodromi uvijek sugeriraju doticaj s nečim nadnaravnim. Možda zato što čovjeka pripremaju za nadnaravno, za let u oblacima. Gorani se taj dojam nametnuo vjerojatno stoga što je prvi put letjela razmjerno kasno. Imala je trideset i koju godinu. Danas se svog prvog putovanja zrakoplovom više i ne sjeća, čak ne pamti ni kamo je letjela. Valjda je već tada vidjela da se nije dogodilo ništa spektakularno. No, kad je s grupom putnika ušla u autobus, iznenada joj je na pamet pao prizor od prije tri desetljeća, kad su ona i Lada pratile Ladinog „vražjeg“ djeda na avion, živahnog starca koji je putovao u Split na susret sa ženom koju je upoznao preko oglasa. Djed je izašao iz aerodromske zgrade zajedno s grupom putnika i prije ulaska u autobus zastao je i pitao stjuardesu ide li autobus za Split. Svi su se smijali, a Lada je nemoćno slegnula ramenima: “On mora nešto pitati”.

Kad je pronašla svoje sjedište u avionu, Gorana je primijetila da su susjedni brojevi slobodni te je iz torbe izvukla papire na kojima je skicirala pregled suvremene američke književnosti: Druga polovica sedamdesetih, Novi žurnalizam i Feministički pokret, samo su neki od naslova poglavlja koje je više puta podcrtala kemijskom olovkom kako bi joj lakše upali u oči dok krajičkom oka pazi na redoslijed izlaganja. Ali ne, nije se mogla koncentrirati. U uskome prolazu između dva reda sjedišta nekoliko je muškaraca nervozno guralo ručnu prtljagu u boks, u prednjem je dijelu malo dijete glasno plakalo, a debeljko, koji je sam sjedio u business-klasi nešto je kroz otvorena vrata dovikivao čovjeku koji je ostao na pisti. K tome su se osjećali i neugodni mirisi znoja i luka. Nemirni auditorij je puno lakše podnosila, jer ga je znala smiriti kakvim vicom ili zanimljivom pričom. Ovdje se nije moglo ništa učiniti. Svi su bili duhom negdje drugdje, kod kuće ili na odredištu. Zato se naslonila, zažmirila i pokušala zamisliti kako bi izgledalo druženje s Andreom del Santom da je recimo bilo vremena za kavu. Bio bi to običan, čak i dosadan razgovor dvoje ljudi koji su postali posvemašnji stranci: Je l’ ti mama još uvijek živa? Je l’ ti brat još uvijek u Alžiru? Koji fakultet si završila? Gdje radiš? Onda bi došla priča kako mu se dogodio nevjerojatan slučaj, kako je sreo ovog ili onog, i taj mu je ponudio posao snova. Pa sad radi taj posao snova. Putuje. I maše smiješnim crvenim šalom. Ali, nije mogla pogoditi zašto putuje i zašto maše smiješnim crvenim šalom. To sad zapravo i nije važno. Između njihova posljednjeg susreta i ovog sad smjestilo se toliko nepoznanica da posao života možda ne znači ništa. A možda ne bi ni spominjao posao snova nego bi je odmah zasuo ponudama: “Oduvijek sam te volio i više te ne želim izgubiti. Bit ćeš moja. Pusti taj Split! Hajdemo negdje, u neki hotel gdje ćemo uživati u miru i tišini, gdje nas nitko neće prepoznati. Tražit ćemo da nam večeru donesu u sobu. I šampanjac. Voliš li škampe? Voliš. Eto, donijet će nam škampe.” A nakon desetak minuta pojavit će se neki vragolan i donijeti u posudi s morskom vodom živoga raka. Ona će vrisnuti, a Andrea će uza smijeh reći: “Ali, rekla si da voliš škampe!” I njihov posljednji susret bio je glupi skeč: sreli su se u Puli, kamo je došla kao prevoditeljica slavnim engleskim glumcima Glendi Jackson i Sir Laurenceu Olivieru. Glumci su bili specijalni gosti filmskog festivala i ona im je dan prije negoli su nastavili put za Dubrovnik, pokazivala znamenitosti Vespazijanova grada. Stajali su, sjećala se, na popločenom trgu, okruženi brojnim foto-reporterima i gomilom znatiželjnih turista, i razgledavali poznati Augustov hram, kad je odnekud iz tamne unutrašnjosti istrčao Andrea, uhvatio se za jedan od stupova što su držali građevinu i rekao:

– Dame i gospodo, čast mi je pozvati vas u svoj skromni dom, ovo zdanje koje potječe iz druge godine prije naše ere… – onda se zagrcnuo, zakolutao očima i nemoćno opustio na glatke kamene ploče.

Gomila ljudi zaustavila je dah. Gorana je prigušeno kriknula.

– Andrea!

Glumci su se uzvrpoljili. Sir Laurence Olivier nervozno se nakašljao.

– Gotovo je, umirem! – gotovo nečujno izgovorio je Andrea i opružio se na tlu.

Gorana je hitro preskočila nekoliko stuba, došla do njega i uhvatila ga za ruku.

– Andrea!

Ljudi su se uskomešali. Netko je šapnuo: “Možda je pijan”. Neki dječarac je predložio da se pozove policija. Ali ne, Andrea nikada nije pio alkohol.

– Gotovo je – još jednom je teško uzdahnuo.

Gorana je ustala i počela plakati.

– Brzo liječnika! Zovite hitnu pomoć!… – počela je vikati kad se malo pribrala. – Zaboga, Andrea! Hitnu! Zovite hitnu!

Ubrzo je iz jedne od obližnjih kamenih kuća izjurio visoki momak sa crnom torbom i počeo se probijati kroz gustu masu znatiželjnika, koja se polako primicala stubama Augustova hrama. Glumci su u čudu gledali što se događa. I dok je mladić u trku namještao stetoskop oko vrata, Andrea je polako ustao i počeo otresati prašinu sa svijetlih hlača.

– Što je? Što se dogodilo? – zinuo je.

Gorana se zbunila. Mladić s torbom oprezno je prišao Andrei i upitno ga pogledao.

– Vama je pozlilo?

– Ne, nego gospođi – mirno je uzvratio Andrea i nastavio čistiti prljavštinu s odjeće.

– Ja, ovaj… – Gorana je odjednom zapela.

– Mladiću, nadam se da vam je sve jasno – rekao je Andrea očinski. – Žena je spazila dvoje slavnih glumaca i odjednom joj se sve poremetilo. Mislila je da sanja, jer Jacksonova i Olivier ne dolaze svaki dan u našu zemlju. Morate je razumjeti. Cijeli život je maštala o filmskim junacima i sad joj se san ostvario. Dajte joj nešto za umirenje, molim vas…

I dok je zbunjeni liječnik otvarao torbu s lijekovima, Andrea se jednostavno izgubio u gomili. Andrea del Santo, mladić koji je bio idol cijelog razreda i koji je privlačio djevojčice svojim neobičnim talijanskim imenom. Mnogima od njih jedini životni cilj bio je postati gospođa del Santo, jer to, o bože, zvuči tako otmjeno, tako glamurozno i bjelosvjetski. Dječacima je pak to zvučno prezime dočaravalo imena omiljenih nogometaša, vozača formule jedan ili skijaša. Pričati da su s Andreom del Santom bili na utakmici ili u kafiću značilo je da su se načas dograbili nekog svog sna o zvijezdama. Kasnije, po završetku gimnazije, netko je proširio priču da je njegovo pravo prezime Šantić i da mu je majka dala novi identitet tek nakon smrti biološkog oca, nekog Talijana koji je svojedobno montirao nove strojeve u tvornici gdje je radila kao šef općih poslova. Majka je sredinom 60-ih godina otišla na rad u Njemačku, a Andreu su odgojili djed i baka.

– Poštovani putnici, približavamo se zračnoj luci Split. Molimo vas da…

Zrakoplovom je prošao tihi žamor, a ubrzo se probudilo i malo dijete iz prednjeg dijela, koje je počelo prestrašeno vrištati. Gorana je pogledala na sat i utvrdila da se avion prizemljio točno po redu letenja. Vrata su se odmah otvorila, nije bilo onog ubitačnog čekanja kao u velikim zračnim lukama, kad avion više vremena čeka slobodno mjesto na sletištu negoli što leti. Mobitel je ponovno uključila kad je ušla u pristanišnu zgradu. S druge strane staklenog zida stajalo je nekoliko starijih ljudi i pogledom prebiralo po putnicima iz Zagreba. Tu negdje trebala bi biti i Nina, kolegica sa sveučilišta, koja je posredno zaslužna za predavanje o suvremenoj američkoj književnosti. Ali ne, Nine nigdje nije bilo na vidiku. Ne, doista je nije bilo. Ona je niska, vitka i crvenokosa, odmah bi upala u oči. Gorana je stavila putnu torbu na aerodromska kolica s reklamom Coca-cole i polako se uputila prema izlazu. Ispred zgrade, na mjestu obilježenom žutim linijama, stajao je luksuzni plavi autobus, a iza njega nekoliko taksija. Malo dalje, na parkiralištu ograđenom niskom živicom, počivali su uredno posloženi osobni automobili. Ljudi nije bilo. “Možda je zapela u kakvoj gužvi?”, pomislila je Gorana. Pa nije, eto, mogla javiti da kasni, jer je mobitel za sve vrijeme leta bio isključen. Ili joj se nešto drugo dogodilo? U posljednje vrijeme se često žalila da je mama bolesna… ali opet, prije nekoliko dana se i pohvalila da je Jakica (nije je zvala mama, nego Jakica) na svom redovnom godišnjem sastanku s prijateljicama iz kazališta Titovi mornari konačno dobila originalni recept za tiramisu te da će ga isprobati kad se Nikša za mjesec dana vrati iz Japana. A Nikša se, veli, upravo javio radio-vezom i pritom je pustio da  cijela posada sluša njihov nježni razgovor, jer su ljudi, kako je rekao, već dugo na debelome moru i dosadno im je. Sin Emerson živi u Palo Altu, gradu 35 milja južno od San Francisca, gdje radi u ustanovi koja se zove Institute of Transpersonal Psychology. Žena mu Eleanor predaje povijest na čuvenom sveučilištu Stanford. U Hrvatsku više ne namjeravaju putovati. Eto, nikakvog razloga za nedolazak. Osim toga, nedavno se pohvalila kako je za rođendan dobila novi mercedes, bijeli, sa svim mogućim čudima tehnike, pa ga sigurno želi pokazati… A možda je jednostavno zaboravila, možda se zapričala kod frizera ili u ribarnici. Gorana je izvukla mobitel i pronašla Ninin broj.

– Hej, pa gdje si? – upitala je kad se s druge strane oglasila Nina. – Evo, stigla sam. Još sam na aerodromu… Dolaziš po mene?

Ninin glas bio je nekako uzbuđen, prenapregnut, riječi su ulazile jedna u drugu, dijelovi rečenica prelazili jedni preko drugih, gužvali se, mrvili. I kao da je sve riječi htjela izgovoriti istodobno.

– Čekaj, sad sam malo zatečena – pokušala se sabrati Gorana. A i činilo joj se da viče i tako iritira ljude oko sebe. – Mislim, nikad nisam bila u Splitu i ne znam kamo trebam ići… Da, ispred zgrade je autobus. Evo ga. I što? Onda idem do Rive? Aha, znači do kraja. Dobro, a poslije? Poslije idem… kamo?

Gorana više nije mogla pratiti priču Nine Zanussi Ivanišević, žene koju je znala kao veselu i ozbiljnu. Što se dogodilo? Ne, nije zvučala kao da je doživjela nešto loše, pa je sad u šoku, nego je prije odavala dojam osobe koja je odjednom izgubila pamćenje. Ili se netko nepoznat dokopao njenog mobitela i sad glumi Ninu. Jer, kad se svojedobno spominjalo ovo predavanje, obje su se složile da će to zapravo biti izlika da se lijepo druže. Upoznale su se prije nekoliko godina u Trstu, na simpoziju Pismo-tekst-kultura. Čak su se i fotografirale za uspomenu kraj vodoskoka što pršti ispred Scuole Superiore di Lingue Moderne per Interpreti e Traduttori. Dopisivale su se skoro svakodnevno, e-mailom, jer je Nina upravo otkrila sve čari kompjutorske tehnologije. I shvatile su da puno toga imaju zajedničkog, od omiljenih knjiga do životnih navika. Tako je Nina triput gostovala u Zagrebu s predavanjima o hrvatskim piscima u Americi, a sad, evo, Gorana dolazi u Split. U Split! Zaista! Bilo ju je pomalo strah tog Splita… Ne, nije imala tremu zbog predavanja. Za razliku od Nine, koja se svaki put tresla od straha, kao da nije imala nikakvog iskustva nastupanja pred auditorijem. Gorana je pak cijeli svoj tekst znala napamet. Ta američke je pripovjedače izlagala i u Helsinkiju i u Šumenu i u Minsku, Leipzigu, Rennesu, posvuda po svijetu. Jedino taj Split! Split je nešto drugo! Gorana je pokušala disciplinirati misli. Zaboga, pa život i predavanja postojali su i prije Nine, i to vrlo uspješno. Jednom je čak dobila Akademijinu godišnju nagradu za znanost. Treperenje pred Splitom je zbog Splita, mitskog mjesta njenoga djetinjstva, a ne… Ipak, ovo s Ninom je pomalo čudno. Kad je Nina prije godinu dana bila u Zagrebu i u Centru za kulturu držala predavanje o nekakvim hrvatskim piskaralima u New Yorku, Marko ih je poslije nastupa odvezao u poznati motel na putu prema Ljubljani i pustio da uživaju u egzotičnim jelima do duboko u noć. Obje su se nakon dva sata toliko napile da nisu mogle ustati. Tada joj je Nina dosta grubo rekla da je ovo s Markom vrlo glupo, da tako ne rade ni Cigani, to jest da se sudski rastavljen par i dalje viđa, štoviše bivši muž okolo razvaža bivšu ženu, i stalno joj je na usluzi kao neki zaljubljeni dripac. A i ona je žena u srednjim godinama, treba držati do sebe, a ne uživati u tome da joj bivši suprug za rođendan donosi golemi buket crvenih ruža i veliku bombonijeru, dok istodobno ispred zgrade, u autu, sjedi njegova nova žena i čeka. Glupo je i da bivšu ženu i njenu prijateljicu iz Splita navečer vozi u skupi restoran i onda se brzo vraća kući te nastavlja gledati važnu nogometnu utakmicu na televiziji. To je kod njih u Splitu nezamislivo, premda svi za Splićane govore da su ludi. A uopće nisu ludi, nego ih vrijeme ponekad učini nepredvidljivima: jedan dan, naime, zna biti strašna oluja, razorni vjetar i hladnoća, a drugi dan mir i toplina s puno sunca koje se ljeska u čistome moru uz obalu. Da, pričala je Nina te večeri svašta, a onda je odjednom ustala i zamolila konobara da ode s njom u sobu. Gorana je dugo sama sjedila za stolom i čekala da se nešto dogodi, međutim, nije se događalo ništa. Bila je toliko pijana da joj je glava u jednom trenutku klonula u tanjur. I sad se nejasno sjeća da je netko prišao stolu i tiho upitao treba li joj štogod, a ona nije mogla uhvatiti smisao riječi “trebati” i “štogod”. Možda joj je trebalo, a možda i nije… Ta zgoda se nije komentirala, a Nina je tjedan dana kasnije poslala mail u kojemu je pisalo da bi događaj valjalo ponoviti “u nekom drugom gradu”, usprkos svemu. Ovo “u nekom drugom gradu” citat je iz pjesme, ali Gorana se nije mogla sjetiti koje. U sljedećem mailu Nina je pojasnila da je njena mama vrlo liberalna i da nitko neće znati kako se njih dvije lijepo zabavljaju u “nekim drugim gradovima”. “Znaš, prošle godine je za svoj neću-ti-reći koji rođendan poželjela muški striptiz i morali smo joj preko oglasa naći tipa za trenutke radosti. Kod nas u Splitu se to drukčije gleda. Mi imamo puno slobodniji život” – pisala je. Ludo, skroz ludo!

I Gorana je sad stigla u Split, a Nine nema. Ni mame. Ni muškog striptiza. Možda je njen mobitel uzela kolegica u sobi i sve ono izgovorila u šali? Jer, glas je zvučao nekako neprirodno, histerično, i sve se vrtjelo oko toga kako će doći do hotela. Ne, to nije bila Nina!

Autobus je naglo krenuo. Žena koja je sjedila do nje glasno je razgovarala na sićušni mobitel. Pritom se nekako groteskno smijala, kao da će svaki čas temu pretvoriti u nešto drugo. Vozač se podrugljivo smijuljio: oči su mu stalno plesale u donjem lijevom kutu retrovizora. Gorana je izvukla svoj telefončić iz džepa i pritisnula Ninino ime. Najprije se stvorio muk, a onda se nespretno ukopčala automatska sekretarica: “Mobilna stanica je trenutno nedostupna, pokušajte kasnije. Mobilna stanica je trenutno…”

Autobus je nečujno klizio ravnom cestom koja je mjestimice podsjećala na zamašćeni limeni krov. Goranu je to uspavljivalo. No, onda je tišinu iznenada prekinuo promukli  muški glas:

– Mali, je l’ moreš stat tamo doli?

– A di? – upitao je vozač.

– Tamo vidiš… Tamo, di su naslikane one beštije.

– Stat ću.

I autobus je ubrzo stao ispred velikog plakata koji je reklamirao cirkusku predstavu. “U Splitu su ti svi ludi”, sjetila se Gorana Nininih riječi. Pa valjda je jučer bila oluja, jer je danas lijep, sunčan dan. Prije nekoliko desetljeća ta ludost se zvala čarobno zelje, a sedamdesetih godina bilo je nešto drugo… Gdje je sad Lada da točno objasni o čemu se radi? One daleke sedamdesete-sedamdeset prve poslala je tako poticajno pismo:

„Dok ti gutaš prašinu i preznojavaš se u polupraznim kinima, ja uživam. Znam da je to okrutno rečeno, jer sigurno još i patiš za Mladenom. Ali, nemoj se žalostiti. Mislim da će on ubrzo shvatila tko je Željka. Pričala mi je Erna da je ta glupa Željka ponavljala osmi razred, a da joj je sestra Kristina svojedobno pobjegla preko granice s nekim lopovom. Tako će Mladen upasti u krasnu familiju, svaki dan će mu dolaziti milicija u kuću. I mene je, sjećaš se, prije šest mjeseci odbacio onaj napuhani Tomislav. Govorio je da sam kruta kao da sam progutala metlu. Onda mi je Snješka gledala u šalicu i rekla da ću uskoro upoznati fenomenalnog frajera. Tada to nisam shvatila pretjerano ozbiljno. Mislila sam da se to ne može vidjeti u talogu kave. Međutim, baš jučer šećem Rivom i razmišljam o svemu što mi se događa, kad se odnekud stvori fenomenalni frajer i pita koliko je sati. Tako smo započeli razgovor, a navečer smo išli u kino gledati Ljubavnu priču. Sjedili smo u posljednjem redu, a on mi je cijelo vrijeme govorio kako me ludo voli i kako sam najljepša na svijetu. Danas idemo na Marjan. Za koji dan dobit ćeš detaljan izvještaj. Eto, toliko. Sigurna sam da će uskoro i tebi netko govoriti takve nježne riječi, a da si išla sa mnom u Split sigurno bi ih već čula…“

Dok je u mislima prelazila retke prijateljičina pisma, Gorana je krajičkom oka pratila visoki, sivi zid, iz kojega je mjestimice izbijalo nekakvo žilavo, mediteransko raslinje. Jesu li to zidine glasovite Dioklecijanove palače? A kakve su to biljke? Možda čarobno zelje, koje čovjeka pretvara u magarca? No, uska cesta je odjednom prestala i autobus je stao. Putnici su se počeli nakašljavati i šuškati plastičnim vrećicama. Gorana je ustala i uskim se hodničićem, što je razdvajao dva reda sjedala, izvukla van.

– Je l’ to Riva? – upitala je vozača.

Vozač je skinuo tamne naočale i ozbiljno je pogledao:

– Je, šinjora. Riva.

Možda je tu čeka Nina? Pod nekom palmom ili naslonjena na kiosk? Ne. Na stanici je bio samo jedan autobus i nekoliko putnika oko njega. S desne strane počinjale su palme, čudno raslinje čije stablo podsjeća na prastare slonovske noge, pa je onda teklo šetalište sve u cvijeću i klupe obojene u bijelo. Puno svita, rekli bi domoroci. Malo dalje, kraj automata s parkirnim kartama, uočila je ženu bujne plave kose smotane u staromodnu pundžu. Razgovarala je na mobitel i živo gestikulirala. Bila je okrenuta leđima. Možda je to Nina? Možda je stavila maminu periku? Da je zove? Ne. Ionako ne bi čula. Zauzeta je nekom veselom pričom. K tome je okružuje mnoštvo ljudskih glasova, buka motora i građevinskih strojeva. No žena kao da je slutila da je netko napeto gleda i odjednom se okrenula. Gorana je spustila pogled: ne, to nije Nina. Bila je to neka druga, mlađa žena. A Nina se možda ljuti, jer ovo gostovanje je ispalo nekako nametljivo. Kao da je dreknula: ti si triput bila u Zagrebu, a sad je red da ja dođem u Split! I basta! Ali ne, nije tako rekla. Priča se vrtjela oko posve desete stvari. Nina je govorila kako joj se ispunila neka važna životna želja tek kad je dodirnula nožni palac na brončanom spomeniku Grguru Ninskom u Splitu, a ona se nadovezala da ima nekoliko važnih želja i da bi voljela… Tu se negdje razgovor sapleo, prekinula se tema dolaska u Split i sve se vratilo na početak, u točku u kojoj se nije spominjao put u Split. No, istog popodneva Gorana je na autobusnom kolodvoru u Zagrebu srela Cvitu, kolegicu sa studija, koja se vraćala kući u Split poslije Godišnje skupštine Društva bibliotekara Hrvatske. Izmijenile su nekoliko riječi i Cvita ju je pozvala u Split. Rekla je da mora, jednostavno mora doći. I odredila joj je termin za predavanje, dala tiskati veliki plakat i podsjetila je da se javi dva dana prije dolaska. Kad se Gorana javila, ravnateljica knjižnice je rekla da je Cvita upravo otišla u Milano, u predstavništvo Toursa. Prihvatila je neki posao koji joj je došao doslovce preko noći. Ali, predavanje stoji, plakati su već po gradu i nema problema. Gorana se hrabro uputila u središte grada, prema mjestu odakle je izvirivao kićeni toranj katedrale. Dok je uskim ulicama hodala prema zgradi na koju ju je uputio ljubazni prolaznik, ponadala se da bi Ninu ipak mogla naći u predvorju hotela. Nasmijanu, razdraganu. I u novom kombinezonu s potpisom Trussardija, jer je u zadnjem mailu napisala da je uspješno skinula osam kilograma i da se za taj pothvat nagradila novom odjećom. Splićani sve vole pokazati, pa tako i ona. A možda je promijenila i boju kose, pa bi to trebalo ispasti kao iznenađenje. Hotelsko predvorje, s dva ili tri stola i niskim kožnim naslonjačima, bilo je prazno. Kroz metaliziranu staklenu plohu ulazilo je sunce i hvatalo se za tešku paukovu mrežu, koja je sa stropa polako silazila prema debelom plavom sagu, na kojemu se isticala bijela barčica.

– Ima li koga? – Gorana se naslonila na masivni stol, iza kojega je bila polica s ključevima soba. Prostor je mirisao na tekućinu za pranje podova. Bilo je tiho, samo su odnekud iz daljine dopirali mukli udarci tvrdim predmetom. Nakon nekoliko trenutaka iz hodnika je dotrčala žena u crvenoj kuti. Najprije je odložila novine na pult, a onda se obratila Gorani:

– Nema nikoga?

– Čini se da nema – uzvratila je Gorana.

Žena u crvenoj kuti zaokrenula je u hodnik iz kojega je čas ranije izašla i negdje duboko, vjerojatno u nekom novom hodniku, viknula:

– Aneee! Ane, di si?!

U nastaloj tišini Gorani se činilo da čuje pljuskanje paukove mreže po morskom sagu. Novine na pultu bile su zgužvane i pune tamnih otisaka prstiju. Danas su sve iste: reklame, žutilo, skandali, masovna stradanja. Naslovna stranica je upućivala samo na to: velika slika nasmijanih političara koji se rukuju ispred državne zastave i gledaju svaki na svoju stranu, naslov Rast proizvodnje, nešto sitnijim slovima Nemiri na Bliskom Istoku, Vrijeme danas, Sport. Na zadnjoj stranici su kratke vijesti: Otkrivena masovna grobnica, Ilegalne isporuke oružja i uokvirena fotografija simpatičnog muškarca sa smiješnim crvenim šalom. U sivom stupcu piše kako ni lopovi više nisu ono što su nekad bili. Danas su to majstori zanata: imaju atraktivno zanimanje, dobru priču i puno mašte. Pa onda još jedna uokvirena fotografija, ovaj put atraktivne plavuše. I poveći tekst o ljepotici koja se odjednom stvori ispred luksuznog mercedesa na parkiralištu i zamoli žrtvu da se sagne ispod auta i dohvati ključeve koji su, eto, nezgodno pali iza kotača, a ona se ne može sagnuti jer ima protezu. I dok osjećajni muškarac ili žena kleknu na tlo i pogledom pretražuju prostor ispod auta, plavuša zgrabi torbu ili novčanik i u trenu se izgubi. Elegantni muškarac pak sa smiješnim crvenim šalom i putnom torbom na kotačićima šarmira žene pričom o poznatoj reklamnoj firmi koja snima spotove na jednu jedinu temu: što je sreća. Ženu, dakako, odmah nagovori da sjedne na stolac i izgovori nekoliko riječi o tome što je čini sretnom, i dok se „glumica“ koncentrira, on zgrabi njenu torbicu i nestaje. Ljudska je mašta neiscrpiva!

– A, vi ste! Dobar dan! – dotrčala je žena u tamnoplavom kostimu s amblemom galeba na prsnom džepiću. – Vidila san vas na televiziji, govorili ste… što ono? … Aaa, neka, neka, baš mi je drago… Odma sam rekla šefu ko nam dolazi, odma…

Soba je bila prozračena, čista, ugodno zamračena. Kroz daščice škura vidjeli su se krovovi okolnih kuća. Na nekima su stršale antene za satelitski program. Možda se Nina ipak uvrijedila zbog ovog nekako nasilnog dolaska u Split? Možda joj je dugo u tajnosti pripremala gostovanje na svom fakultetu, a sad odjednom sve završava u običnoj biblioteci? Pa da, vjerojatno su se pomrsili neki planovi. Inače ne bi odgovarala tako nervozno i preko volje. Zato će sad izmisliti neki razlog da demonstrativno zakasni na predavanje o suvremenoj američkoj književnosti. Ući će posljednja i zalupiti vratima u najnapetijem trenutku. Ah, djetinjarije, djetinjarije! Gorana se s užitkom izvalila u udobnu postelju. Pokrivač je mirisao na poznatu hvarsku lavandu. Možda ne bi trebalo više razmišljati o gostovanju na fakultetu, jer Nina kao da je svaki put našla neku izliku: jednom su se postavljali novi okviri na prozorima, drugi put se lakirao parket u velikoj dvorani, pa onda nije bilo novaca za honorar, pa… Svašta. To nabrajanje prepreka ju je čak i uspavljivalo, ali si nije mogu dopustiti utonuće u san, jer se poslije ne bi mogla koncentrirati. Cijelu noć oka nije sklopila od uzbuđenja i svakojakih očekivanja, a ujutro je popila tri kave da dođe k sebi. Bilo bi dobro i da preskoči ručak, jer bi je i hrana mogla umrtviti, no obećala si je da neće uzimati ništa teško, kontinentalno, nego kuhani kupus na rimski način, poznati specijalitet iz Dioklecijanova vremena. I neki sok. No, Ninin nedolazak na aerodrom posve joj je poremetio ravnotežu. Kao da joj se izmaknuo oslonac. Ovako će odlepršati u tko zna kakvu biblioteku i tko zna kakvoj publici pričati tko zna što. Možda se unutra nađu i čuveni oriđinali poput ludoga Mate, o kojemu joj je svojedobno pričala Lada: “Znaš, uđe on u bus i pita vozača je l’ može istovariti dvije litre vina. Vozač odgovori da može. I Mate stane nasred autobusa i bučno povrati veliku količinu crnog vina”. A možda i neće biti publike, jer nigdje u gradu nije vidjela plakat. A možda nema ni biblioteke, jer nema ni Cvite.

Na stolu je ležao komad novinskog papira, vjerojatno “Slobodne Dalmacije”, koji je sobarica zaboravila pokupiti ili možda nije htjela zamazati prste, jer je preko pola stranice bio masno otisnut naslov Nađeni tragovi tvornice tekstila. U podnaslovu je pisalo da su splitski arheolozi na sjevernom dijelu negdašnje Dioklecijanove palače nedavno našli tragove tvornice tekstila – desetak utega za tkalačke stanove.

Dok je prolazila ulicama prema mjestu koje je na karti grada izgledalo vrlo blizu, Gorana je odlučila presijeći razmišljanja o nadnaravnom. Pa sad je u Splitu, prvi put u životu, treba ga vidjeti, doživjeti. Možda se na neki način i najesti čarobnog zelja. Iz starih kamenih kuća izvirivali su lijepo uređeni izlozi i nudili svjetsku robu: Prada, Valentino, Versace, Sony, Hyundai, Apple. Mogla je kupiti novi Bulgarijev parfem, svi kažu da je izvanredan. Zove se Femme. Ili tako nešto. I mogla je konačno nabaviti Guccijevu torbicu koju reklamira „Elle“. Na Diners. Najvažnije je izdvojiti se iz sive mase, pustiti sasvim osobit krik. Osim toga, može se dogoditi da tamo, u prokletoj biblioteci, sjedi Nina u svom novom kombinezonu, nervozno vrti ključ od novog mercedesa i kaže: “Napokon si učinila nešto za sebe. I napokon izgledaš kao osoba dostojna pažnje. I dakako da si zaslužila ludi provod”. Gorana je dobro čula svaku artikuliranu riječ i već se počela smješkati trenucima koji slijede, onako kako je to često činila kad bi je pohodile neodoljive zvučne halucinacije. Ti to zaslužuješ, ti si dobra, ti si pametna, tebe bi ljudi trebali više cijeniti. Ovakve i slične kombinacije najčešće je hvatala uz iritantno kloparanje tramvajskih kotača, jezovito zavijanje policijske sirene ili nepodnošljivo urlanje nogometnih navijača. To si ti i nitko drugi. Voli svoj život, jer je samo jedan i samo jednom.

Neke kolegice su joj pričale kako se ženi u klimakteriju svašta događa. Jedna je, na primjer, stalno mijenjala raspoloženje: počela bi se neobuzdano smijati i onda bez ikakvog razloga prešla u neutješni plač. Drugoj bi odjednom u glavu udarila vrućina i sve bi upućivalo na to da će se onesvijestiti, no oluja bi jednako brzo nestala i sve bi bilo po starom. Trećoj se pak nije događalo ništa, dani su joj mirno tekli kao snovi bez slika, osjećala se ispunjeno i zadovoljno. Gorana je osvijestila da je zapravo oduvijek imala naročit doticaj s okolinom: kad je bila mala čula je kako joj trave šapuću smiješne priče, u nižim razredima osnovne škole neki mudri unutarnji glas često joj je savjetovao da izmisli temperaturu i ode kući, jer se iz matematike sprema kontrolna zadaća. Jedino su joj splitska pisma Lade Juričić uvijek bila ista: puna čuda. Ljeti, kad bi Lada odlazila svojim rođacima u Split, za Goranu je nastupalo vrijeme čarolija. Uvijek bi se nešto ispunilo, nešto otvorilo, našlo ili pokazalo. Uvijek bi netko pojeo čarobno zelje iz Dioklecijanove palače. Sjeća li se Lada svojih opisa Splitskog festivala? Pamti li opise susreta sa slavnim pjevačima? Zna li kako je ona, Gorana, strpljivo sjedila ispred televizijskog ekrana i čekala da odnekud izroni Lada i mahne joj? Zna li da njen izvještaj s romantičnog izleta na Marjan nikad nije stigao? Gdje je sad Lada? Živi li u Splitu ili je odselila u Bruxelles, koji ju je oduvijek privlačio? Govorila je da je Split za ljeto, a Bruxelles za jesen i zimu, jer tada tamo ima najviše diplomata. Njen san bio je udati se za diplomata i gledati svijet drugim očima.

Kad je sunce prestalo tući u drvene kapke na prozoru, Gorana je polako ustala i uputila se do stola. Uzela je svoje papire i pogledom preletjela naslove poglavlja koje je više puta podcrtala kemijskom olovkom. “Možda će to nekoga zanimati, a možda i neće”, uzdahnula je. Ipak, možda je Nina rekla nešto važno, kad ju je prvi put zvala na mobitel? Nešto što odmah nije razumjela, a sad bi možda pomoglo u nalaženju smisla. Da je ponovno nazove? Jer, možda Nina sjedi u svojoj sobi na fakultetu i plače zbog neke krivo izgovorene riječi…

Gorana je izvukla podeblju knjigu s brojevima telefona Splitsko-dalmatinske županije i potražila Sveučilište. Aha, evo. Centrala. Tamo će sve znati. Centrala će joj reći da Nina Zanussi Ivanišević sjedi u svojoj sobi i čeka poziv. Gorko plače i čeka.

– Filozofski fakultet? – upitala je Gorana tiho kad se s druge strane žice javio duboki ženski glas. – Molim vas profesoricu Ninu Zanussi Ivanišević.

– Koga? – zbunio se glas.

– Profesoricu, velim, Ninu Zanussi Ivanišević.

Nastala je kratka stanka. Gorani se učinilo da je žena dlanom poklopila donji dio slušalice i da s nekim razgovara.

– A… di je ona? Kako ste rekli? Nina Zanussi Ivanišević?

– Nina Zanussi Ivanišević. Radi na Filozofskom fakultetu.

– U Splitu? – čudila se telefonistica.

Onda je opet nastala stanka. Gorana je sad čula “Kate, veli da je tu…”

– Halo! A di je? Na kojem odsjeku?

– Kako na kojem? Pa na Anglistici!

“Na Anglistici, veli… Nina Zanussi Ivanišević… na Anglistici…”

– Halo? Nema takve kod nas! Nikad je nije ni bilo.

Gorana je polako spustila slušalicu. Vani je sunce naglo propadalo iza ravnih krovova zgrada. Duge sjene na pročeljima stvorile su neki poseban ugođaj bliskosti. Gorana je pokupila sve papire sa stola i pomislila kako je zapravo mnogo puta prolazila sličnim ulicama, sličnim gradovima i sličnim životima, mjestima dakle gdje sjene ne proniču u stvari.