Uz novi roman Irene Lukšić: Berlin – Pariz

Jasmina Vojvodić, Vijenac br. 602, 30. ožujka 2017.

Roman Berlin – Pariz oslanja se na književnu tradiciju i crpe biografske činjenice mistificirajući život poznatih kulturnjaka onoga vremena, poput Nabokova ili Irine Aleksander

 Roman Berlin – Pariz suvremene hrvatske prozaistice, prevoditeljice i urednice Irene Lukšić izašao je u izdavačkoj kući Disput, u biblioteci Žive slike, u kojoj je autorica objavila i roman Očajnički sluteći Cohena (2013) te zbirku priča Tajni život laponske princeze (2004). Berlin – Pariz, novo štivo koje je pred nama, naoko je biografski roman, naoko putopis, komponiran kao niz “slijepljenih” priča, svjedočanstava o osobnom životu ruskih emigranata ili “putopisni palimpsest”, kako će ga definirati Helena Sablić Tomić u pogovoru. U romanu se mogu pronaći ganutljive privatne priče o gubicima, nedaćama nakon bijega iz Rusije, ostavljenoj rodbini i prijateljima, pisma koja su vrlo osobne naravi, nostalgijsko prisjećanje prošlog života. Moto izrečen na početku koji potpisuje Miroslav Krleža: “Riječi… spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepremostivosti vrlo često dublje on najmračnijega ponora”, trebale bi upućivati na povezivanje i razdvajanje sudbina, odnosno, pričom su sudbine različitih ljudi povezane prošlošću, ali ih život u sadašnjosti rastavlja. Životi likova na taj su način imaginarni i stvarni, svevremeni i suvremeni, ondašnji i sadašnji.

Roman započinje i završava Nabokovom. Na početku je romana Vladimir Nabokov u vlaku, a na kraju pogiba pod kotačima vlaka. Osim Nabokova, glavna je junakinja Irina Kunina Aleksander, koja također putuje vlakom iz Berlina za Pariz i o svom životu koji je dijelom vezan i uz Zagreb pripovijeda Marini Cvetaevoj. Irina Kunina Aleksander i Vladimir Nabokov nisu se poznavali u stvarnom životu, ali su kao romaneskni junaci imali mladenačku ljubavnu priču, da bi ih zatim život razdvojio. Oboje su veliki individualci pa u tom individualizmu Nabokov završava život samoubojstvom, a Irina, vrlo samostalna u svojim izborima, izabire Marinu Cvetaevu, sjajnu rusku pjesnikinju koja će život završiti samoubojstvom.

 

Iz pozicije žene

Treba napomenuti da Irena Lukšić dobro poznaje život ruskih emigranata, čime se sama bavila. Posebno bih istaknula njezinu disertaciju kao početnu točku bavljenja tom temom (Ruska emigrantska književnost: pristupi, obilježja, pojave, 1996), zatim Bibliografski pregled knjiga ruskih emigranata prevedenih i objavljenih u Hrvatskoj (2003), zbornik Egzil, emigracija: novi kontekst (2002), knjigu Ruska književnost u svemiru (2003); zbornik Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata: rubovi, memorija (2006), zbirku tekstova Treći val: književnost i život ruske dijaspore posljednjih desetljeća XX. stoljeća (2004) te niz članaka objavljenih u domaćim časopisima.

Osim poznavanja ruskog emigrantskog života i rada te brojnih podataka, događaja i imena ne samo ruskih nego i hrvatskih, poput Miroslava Krleže ili Augusta Cesarca, Irena Lukšić poznaje i tzv. “žensku priču”. Potkovala se, da tako kažem, istražujući rad dviju žena koje su posebno zaokupile njezinu maštu. Jedna je Dragojla Jarnević, preporodna učiteljica i borac za ženska prava, koju je našoj publici Lukšić približila objavivši njezin Dnevnik (2000), a druga je Irina Kunina Aleksander (Samo činjenice, molim, 2007; Svi životi jedne ljubavi, 2003). Ženska suptilna priča osjeća se i u novom romanu Irene Lukšić Belin – Pariz, što se vidi i u načinu pripovijedanja. Dok je pripovijedanje o Vladimiru Nabokovu izneseno u trećem licu, prilično udaljeno ili posredovano pismima, s elementima poznatih fragmenata iz njegova života koji je intrigirao i dalje intrigira istraživače, Irina svoj život pripovijeda u prvom licu, subjektivno. Ona svoju priču iznosi drugoj ženi.

Nabokov je “općepoznata” pojava, čovjek kojega prepoznajemo po ljubavi prema šahu, rebusima i sličnim višejezičnim igrama, skupljanju leptira ili pak zbog čitanja Krafft-Ebingove knjige o devijantnoj seksualnosti. Irina Kunina Aleksander javnosti je manje poznata. O njoj se pletu priče i njezin je život uvelike automitologiziran i mitologiziran te Irena Lukšić pušta svoju junakinju da sama progovara o svom životu, kao da joj daje priliku da ga ponovno proživi. Dokumentarno se tako susreće s izmišljenim i fikcionalizirana biografija poprima zanimljivu formu fragmentarnoga pisma. Zato u taj fragment stanu sitna zapažanja poput cipela Bat’a, torbe Salamander, karamela Ceppelin, parfema Cyclamen ili Schichtova sapuna. Isprepletanje velike povijesti i privatnog života, važnih povijesnih zbivanja i osobnih dojmova junaka najbolje je izrečeno u rečenici o općoj i privatnoj revoluciji koju Fritz kazuje Irini: “Recite, mala moja, jeste li ikad sanjali svoju malu revoluciju, to da jednog jutra pokupite stvari i nestanete u nepoznatom pravcu?”

 

Ruske asocijacije

Revoluciju nisam slučajno spomenula. Ona je u knjizi Irene Lukšić potaknula kretanje, a ruska književnost živi u kretanju. Kretanje kroz različite prostore i upoznavanje različitih ljudi, napose pisaca, sukus je romana. Osim konkretnih susreta, u romanu figuriraju velika imena ruske književnosti, kao i dijelovi njihovih tekstova: Tolstojev roman Hadži Murat, Puškinov putopis Putovanje u Arzrum, Ljermontov sa svojom pjesmom Jedro, a stihovi iz te pjesme: “Bijeli se jedro osamljeno / Na tome moru plavetnom. / Što traži zemljom udaljenom? / Što ostavi u kraju svom?” znakovito se povezuju s bijelim putnicima, emigrantima koji putuju europskim prostorima. Tu su zatim Maksimilijan Vološin, Nikolaj Gumiljev, Ilja Erenburg, Aleksandar Blok. U romanu važnu ulogu igra i biblioteka profesora Raphaela Löwenfelda, prevoditelja s ruskog, koji je njemačke čitatelje upoznao s klasičnom ruskom književnošću, tako da se u romanu nižu naslovi iz njegove biblioteke, ustoličujući klasičnu rusku književnost na jednom mjestu.

Asocijacije na rusku književnost u romanu Irene Lukšić vrlo su različite. Osim konkretnih pisaca i knjiga koji jamče duhovni kontinuitet naglašeno književnocentrične kulture, osim biografskih činjenica, važno je zaustaviti se i na gradu Berlinu s naslova knjige, ali i gradu kojemu teže njezini junaci. Berlin je dvadesetih godina bio veliko središte ruske emigracije, dok će to mjesto poslije preuzeti Pariz, kako ističe Magdalena Medarić u knjizi o pripovjednom svijetu Nabokova pod naslovom Od Mašenjke do Lolite (1989). Stoga je naslov romana Berlin – Pariz opravdao kretanje ruske emigracije od jednog do drugog centra. Zašto Berlin? U ono je doba život u Njemačkoj bio prilično jeftin, a niske su bile i cijene papira i tiskarskih usluga pa se Berlin ubrzo istaknuo kao najjači izdavački centar Europe, u kojemu su nicali brojni ruski izdavači. U to vrijeme još “kolebljiv stav sovjetske vlade prema ruskoj emigraciji” pridonio je izdavanju časopisa i knjiga, a izdavači su mogli računati i na sovjetsko knjižarsko tržište (Medarić). Zahvaljujući i dalje “polifonijskom principu” sovjetskoga političkog života, slobodi tržišta Nove ekonomske politike, sovjetske su se knjige mogle naći u berlinskim knjižarama i mnogi su sovjetski književnici dobivali dozvolu putovati u “ruski” Berlin, kako su ga nerijetko zvali, i općenito u Zapadnu Europu. To su primjerice: Andrej Beli, Viktor Šklovski, Sergej Jesenjin, Vladimir Majakovski, Ilja Erenburg, Boris Pasternak, Aleksej Tolstoj, a većina njih verbalizira se ili konkretno pojavljuje na stranicama romana Berlin – Pariz.

 

Putovanje i vlak

Navedimo još jedan važan motiv u romanu koji povezujemo s tradicijom ruske književnosti. Ruska je književnost na poseban način, kako je rečeno, povezana s kretanjem, a na kretanje se oslanja i roman Irene Lukšić. Kretanje je princip neobičnoga značenja za rusku aristokraciju koju susrećemo u klasičnom ruskom romanu: putovanje iz grada na ladanje, ljetne sezone u kućama za odmor i život u gradu zimi, putovanje u lječilišta, pogotovo njemačka, putovanja kočijama… Sve se to opisuje u klasičnoj ruskoj književnosti. Prisjetimo se da Čičikov u roman Mrtve duše ulazi kočijom u znakoviti grad N. U Turgenjevljevu romanu Očevi i djeca Arkadij Kirsanov s prijateljem Bazarovom dolazi na obiteljsko imanje, Puškinovi i Tolstojevi junaci pogibaju u mećavama koje su ih zatekle na putu i tako redom. Taj nomadizam, to kretanje iz točke A u točku B nastavlja se i željeznicom. Knez Miškin iz romana Dostojevskog Idiot u roman ulazi vlakom, a jedna od najpoznatijih junakinja klasične ruske književnosti, Ana Karenjina, ulazi u istoimeni Tolstojev roman vlakom, doputovavši iz Peterburga u Moskvu bratu, a isto tako izlazi iz romana kroz taj motiv, pogibajući pod kotačima vlaka. Vlak već u simbolista, a potom u avangardnoj poeziji početka 20. stoljeća, zauzima važno mjesto jer je oličenje mehanicističnosti i kulture kretanja u Valerija Brjusova, Andreja Belog, Vladimira Majakovskog, Aleksandra Bloka, a dio tih pjesnika svojim stihovima ulazi u roman Irene Lukšić. Aleksandar Flaker u knjizi Poetika osporavanja (1984) posebno poglavlje posvećuje takozvanoj željezničkoj poeziji, propitujući pjesništvo i tehničku civilizaciju, relativizaciju kretanja te poetski kolodvorski model. Vlak nastavlja kretanje kroz rusku književnost 20. stoljeća. Vlak je snažan motiv kod Pasternaka, u poeziji, ali i u njegovu romanu Doktor Živago. Znakovit je i vlak iz romana Moskva–Petuški Venedikta Jerofejeva (roman je prevela Irena Lukšić, 2001), u kojemu glavni junak može progovarati o povijesti ruske filozofije i književnosti. U Pelevinovoj pripovijesti Žuta strijela opet vlak igra glavnu ulogu. Riječ je o asocijaciji na Crvenu strijelu, vlak koji prometuje od Moskve do Peterburga, dok je Žuta strijela vlak koji putuje prema razrušenom mostu i metafora je života, jer sve što živi – živi u vlaku. I tu je pripovijest prevela Irena Lukšić (zbirka Vijesti iz Nepala, 2005). I junaci u romanu Irene Lukšić Berlin – Pariz putuju vlakom ne bi li se pronašli, ali se putovanjem razilaze. Roman se oslanja na književnu tradiciju, crpe biografske činjenice mistificirajući život poznatih kulturnjaka onoga vremena, ali, prije svega, referira se na Nabokovljevu novelu Slučajnost u kojoj dvije suputnice razgovaraju o životu nakon revolucije, što je autorica navela na kraju knjige, skrećući pozornost čitatelja na intertekstualnu povezanost svoga romana s novelom Vladimira Nabokova, ali i ruskom književnom tradicijom.