Hm, vjerojatno bih napravila nadahnutiji tekst o djelima koje nisam željela prevesti, ali sam ih ipak prevela jer iz raznih razloga (egzistencija, faktor nezamjeranja, inat) posao nisam mogla odbiti, tako da danas te naslove u svojoj prevoditeljskoj biografiji doživljujem kao neka strana tijela… No, tada bi priča o ne(ad)realiziranim prijevodima krenula u neke druge vode, u problematiku prikrivenog agitpropa za vrijeme ex-socijalističke stvarnosti i kulta “dvi marke za mozak” u sočnoj tranzicijskoj zbilji.  Ovako će ipak ispasti manje politike, koja se kao neko prokletstvo uhvatila baš svega što čovjek dotakne u Hrvatskoj. Dakle, zašto su neki prijevodi iz ruske književnosti, koje sam nudila izdavačkim kućama, ispali preskočeni?

Podloga za kratke odgovore je razdoblje od 1990. do 2007.

 Subjektivni uzroci:

  1. Odabrala sam jako zahtjevan tekst.
  2. Relativno brzo sam odustala od neuspjelih pokušaja nagovaranja urednika.
  3. Radila sam nešto drugo i zapravo nisam imala vremena za tekst koji sam željela vidjeti prevedenim.

 Objektivni uzroci:

  1. Tekst sam nudila u vrijeme izrazitog animoziteta prema ruskoj književnosti (1992-1994). Animozitet je generiralo ratno stanje kod nas.
  2. Tekst sam nudila urednicima koji su rusku književnost poistovjećivali sa sovjetskom državnom umjetnošću.
  3. Odabrala sam izdavačku kuću kojoj je umjetnička književnost bila sporedni proizvod.

Kako izbjeći pojavu “preskočenih prijevoda” u hrvatskome društvu?

 Makrosocijalno:

 1.   Treba ukinuti feudalizam.

Pod feudalizmom se misli na nepisano pravilo (s neugodnim sankcijama) prema kojemu profesionalni proučavatelji književnosti rado uzurpiraju pravo na eksploataciju (proučavanje, prevođenje i sl.) nekog stranog autora i tako onemogućuju druge zainteresirane strane (proučavatelje, prevoditelje i sl.) u drugom i drukčijem pristupu “svome” piscu.               

2.   Treba uvesti prosvjetiteljstvo.

Treba educirati urednike. Treba, kao prvo, objaviti brošuru u kojoj bi se ljudima na pristupačan način objasnilo da se strana književnost događala i razvijala i nakon što su oni (urednici) završili studij književnosti. Mnoge bi sigurno iznenadila činjenica da u globalnom literarnom životu više ne postoji tzv. Istočni blok. I da je Europa postala odlagalište američkog trasha. Onima pak koji nisu studirali književnost valjalo bi pokloniti knjižicu tipa “što je književnost?”.

Mikrosocijalno:

1.   Treba čitati.

Jer, kao što je rekao Lenjin, “čovjek uči dok je živ”. 

 Eto, ne znam kako bi se drukčije tretirao problem kulturnih rupa u hrvatskom društvu.