HRVATSKA PROZA U 2013. GODINI

Vijenac 516 – 517, Zagreb 2013

Strahimir Primorac

Pet najboljih proza, prema izboru vašeg kritičara, ove godine čine knjige Kristiana Novaka, Ratka Cvetnića, Andree Pisac i Irene Lukšić, a prvenstvo ide multimedijalnom djelu Maše Kolanović Jamerika, napisanu u obliku narativne poeme, koje ide u red najzanimljivijih djela što sam ih ove godine uspio pročitati

Po broju objavljenih proznih knjiga bit će ovo zacijelo jedna od siromašnijih godina u posljednje doba. Ništa neočekivano – ekonomska je kriza već dulje vrijeme hrvatska stvarnost pa nije bilo realno očekivati da će 2013. ona mimoići naše ionako već istanjeno izdavaštvo. Optimist bi u toj sve skromnijoj produkciji možda vidio i nešto dobro, recimo manje književno bezvrijednih izdanja; pesimist bi pak posumnjao u takav automatizam pozitivne selekcije i držao da novčana oskudica može zakinuti poneki rukopis vrijedan objavljivanja. No bili mi optimisti ili pesimisti, jasno je da književna scena ne samo da nema onu dinamiku kao prije nekoliko sezona nego preživljava na aparatima i uredno dijeli opću depresiju hrvatskoga društva u ovom trenutku.

No i u tako tmurnu ozračju ima znakova koji bude optimizam. Jedan od takvih signala jest i prvi domaći poslijeratni opsežni projekt Izabranih djela Ive Andrića – iznimno važan događaj za cjelokupnu hrvatsku književnost. Riječ je o pothvatu Školske knjige, koja će nobelovca objaviti u dva kola ili ukupno trinaest svezaka. Priređivač je i pisac predgovorā akademik Krešimir Nemec, a prvo kolo od pet knjiga već je pred čitateljima. Eto prilike da se i mlađa publika upozna s opusom velikoga pisca, koji je stjecajem različitih okolnosti predugo bio izvan obzora književnosti u kojoj je ponikao i u kojoj se formirao.

Pečat akademskih autora

Kad sam malo pomnije pogledao izbor knjiga za koje mislim da su po svojoj literarnoj vrijednosti, tematskoj ili žanrovskoj inovativnosti u vrhu ovogodišnje produkcije, uočio sam, s nemalim iznenađenjem, da se na okupu našla lijepa skupina ljudi iz akademske zajednice: Kristian Novak, Andrea Pisac, Irena Lukšić, Maša Kolanović (redom pojavljivanja njihovih knjiga); jedini koji ne pripada tome sveučilišnom krugu je Ratko Cvetnić. Nisam siguran je li ova koncentracija sveučilišnih nastavnika koincidencija ili je to signal nekog kretanja koje u ovom trenutku još nije sasvim razgovijetno.

Uz navedena spomenuo bih još neka ostvarenja za koja mislim da pojedinim svojim karakteristikama zaslužuju pažnju. U romanu Povratak Filipa Latinovića, kojem je ključna tema hrvatska tranzicija, autor Boris Perić svojim je citatnim odnosom prema Krležinu prototekstu podsjetio da živimo u vrijeme intertekstualne književnosti, i da djela iz književne tradicije mogu biti vrlo poticajna za oblikovanje književnih svjetova.

Roman Dražena Ilinčića Posljednji korak govori o akademsko-književnoj zajednici i na literarno uvjerljiv način postavlja važna pitanja o odnosu prema drukčijim ljudima i marginalnim skupinama. U tekst je uklopljen niz zanimljivih, dramatičnih ispovjednih pasaža o hrvatskoj gay-sceni i pojedinačnim sudbinama, a nalazimo i dublje uvide u prirodu homoseksualizma i shvaćanja koja ga prate.

U Narodnom veselju, knjizi sjećanja na šezdesete godine 20. stoljeća, Pavao Pavličić evocira elemente popularne kulture koji su ga „učinili onakvim čovjekom kakav jest“; o tome na svoj način govore i roman I. Lukšić Očajnički sluteći Cohena i narativna poema M. Kolanović Jamerika. A kad smo već kod tih dviju spisateljica, čije se spomenute knjige uvelike oslanjaju na putopisne obrasce, podsjetio bih da je taj žanr ove godine bio prilično dobro zastupljen (U Velebitu Ede Popovića, Ja, Mate Svjetski Mate Šimunovića, Nepodnošljiva lakoća putovanja Dvine Meler).

Otvorena lista

Sada bih još čitatelje morao upozoriti, kao što sam u sličnim prilikama činio i svih prethodnih godina, da ovaj izbor nije potpun jer se od Interlibera do danas pojavilo nekoliko novih knjiga, koje tek treba pročitati i ocijeniti. Vjerujem da će barem neke od njih svojom vrijednošću biti vrlo konkurentne djelima već spomenutih pisaca. Među njima su, abecednim redom autora: Japundže Ivana Aralice, Toranj kiselih jabuka Ludwiga Bauera, Viljevo Luke Bekavca, Rod Miljenka Jergovića, Nestali u stoljeću Ivana Lovrenovića, Stanje sumraka – Tabu III. Sibile Petlevski i dr. A do kraja kalendarske godine, pretpostavljam, taj će se broj povećati.

I još jedna napomena: o multimedijalnom djelu Maše Kolanović Jamerika, ostvarenu u obliku narativne poeme – koje među knjigama iz ovogodišnje produkcije što sam ih dosad pročitao smatram najvećim osvježenjem – pišem u ovom broju u redovitoj rubrici kritike proze.

U romanu Črna mati zemla Novak je ispričao zanimljivu priču o mladom piscu Matiji Dolenčecu zasnovanu na sindromu potisnutog sjećanja. Novakov glavni junak proživljava dvostruku krizu, spisateljsku i ljubavnu. On se zapravo ne sjeća ničega iz ranog djetinjstva pa zato i izmišlja priče, konstruira svoju prošlost. Pokušavajući izaći iz tog „svog balona“ u koji se bio sklonio, uspijeva rekonstruirati neobične, ponekad i jezive događaje iz djetinjstva provedena u međimurskom selu, odakle je u Zagreb ponio potisnuti osjećaj krivnje za očevu smrt i za brojna samoubojstva koja su bila zaredala u selu. Autor je, da bi naglasio strahove dječaka i jezovitost atmosfere koja postaje njegova fantastična zbilja, u svoju prozu vrlo efektno upleo elemente lokalnih legendi i predaja.

No kad je riječ o ovom romanu, posebno mi se čini važnim da on u našu književnu geografiju snažno ucrtava Međimurje, ne samo zato što pisac stiže iz toga kraja, što se temeljni dio radnje romana zbiva u tom književno prilično samozatajnom dijelu Hrvatske nego i zbog toga što Novak u svoju prozu odlučno uvodi i kajkavski. I to na najlogičnijim mjestima – u dijalozima lokalnih govornika, gdje prirodno diše u svom seoskom ambijentu. Črna mati zemla dokaz je da kajkavski ima velik kapacitet „za ozbiljnu emociju, pa i tragiku“.

Kosturi iz ormara

Cvetnićev roman Povijest Instituta u prvi se mah čini jednostavnim, lako čitljivim štivom. On to jest, ali je istodobno gust, promišljen, premrežen raznorodnim citatima, aluzivan, politički provokativan. I ovaj tekst svjedoči o Cvetnićevoj dubokoj uronjenosti u neposrednu stvarnost i njezine pojavne oblike, o svojevrsnoj fasciniranosti zbiljom u kojoj se zatekao. Sve čime je okružen za pisca je velik izazov, poziv da se uhvati ukoštac s nepoznanicama i nejasnoćama, da ih pokuša shvatiti, racionalizirati i protumačiti, otključati brave koje nam priječe pristup razumijevanju svakodnevice.

Povijest Instituta priča je o sudbini dvojice prijatelja, o načinu na koji funkcionira društvo u tranziciji i o uzrocima brojnih devijacija kojih su duboki korijeni i u jednom drugom vremenu. Pod Cvetnićevom su se lupom našle teme kao što su političko kameleonstvo, lustracija, „presvlačenje“ bivše tajne policije i partijske tehnomenadžerske oligarhije, sprega „crvenih“ i „crnih“ u pljačkaškim i korupcijskim akcijama, pretvaranje državnih ustanova u „privatne bankomate“, zakulisne igre oko medija, njihove uređivačke politike i njihova profesionalnog i moralnog srozavanja. Cvetnićev roman govori o sadašnjosti, ali njegov glavni junak/pripovjedač mora proći – kao što bismo to morali i svi mi – „moralnu dezinfekciju“ vezanu uz lošu prošlost svoga oca da bi tu sadašnjost potpunije razumio: „Treba obrađivati svoj vrt, usprkos opasnosti da u njemu nađete nečije kosti“.

Ženska seksualnost

Hakirana Kiti ona je vrsta guste, inteligentne, povremeno lucidne proze kroz koju se nije uvijek lako probijati. Pogotovo stoga što autorica ne pušta uzde svoga profesionalnoga znanstvenog diskursa kadšto ni na mjestima gdje bi to za roman bilo primjerenije i svrsishodnije (i u stilu Novakova romana Črna mati zemla može se povremeno osjetiti tvrdoća znanstvenog diskursa). Glavna je junakinja romana hrvatska spisateljica, mlada, samosvjesna žena snažna intelekta, sklona introspekciji i kritičkom razmišljanju, koja bez zadrške šiba po licemjerju pojedinih segmenata britanske politike i pripadnika različitih društvenih slojeva. Ona u britanskom glavnom gradu upravo dovršava doktorat iz antropologije, a baš ta znanost „o drugom i drugačijem“ – Kiti će upravo u Londonu iskusiti što znači drugost – dominantno određuje njezin način razmišljanja, shvaćanje sredine u kojoj se kreće, a na koncu i pogled na svijet.

Uz taj antropološki tematski kompleks – etičke, filozofske, materijalne i druge dileme s kojima se današnja antropologija suočava – vješto upleten u Kitinu životnu svakodnevicu, osobito su važni dijelovi romana koji govore o njezinu ljubavnom životu, o odnosu s trojicom muškaraca koji prolaze kroz to razdoblje njezina života. O različitim doživljajima erotskog iskustva, nijansama i distinkcijama protagonistica govori iz vizure lingvističke antropologije, gotovo sa znanstvenom analitičnošću, s odmakom, precizno, otvoreno i bez lažna moraliziranja, bez vidljivih znakova emocije. To su i najdojmljivije stranice romana, u našoj prozi svakako novi rakurs kad je riječ o ženskoj seksualnosti.

Obeshrabrujući signali

Žanr putopisnog romana sjajno je poslužio Ireni Lukšić da u njegovu dinamičnom okviru progovori o svijetu u kojem danas živimo. Ishitreno putovanje Kanadom i SAD-om pokreće u svijesti glavne junakinje brojne asocijacije i usporedbe prošlosti i sadašnjosti, Istoka i Zapada, visokorazvijenog kapitalizma i naše tranzicijske stvarnosti. Prema onome što vidi ili čuje na putovanju ona uvijek očituje kritičku distancu, ali je iz njezinih prisjećanja na prošlost i usporedbi sa životom kakav joj se danas ukazuje jasno iz kojeg i kakva svijeta dolazi. To je dio svijeta iza nekadašnje „željezne zavjese“, onoga svijeta koji je Zapad poistovjećivao s materijalnim obiljem, slobodama bez granica i dobrom zabavom u kojoj je važno mjesto imala popularna kultura. Pa, što je ostalo od toga sna nakon pada Berlinskoga zida, simbola donedavno oštro podijeljena svijeta?

Na putovanju glavna junakinja romana posvuda zapaža obeshrabrujuće signale: svemoć reklame, koja prodaje sve i kojom je čovjek agresivno obasut na svakom koraku; odustajanje medija od bilo kakve analitičnosti i kritičnosti i prepuštanje površnosti, podilaženje masama apsolutiziranjem kulta mladosti i ljepote te promicanjem bogatih i slavnih u junake našeg doba; stupice virtualnog svijeta koji naše vrijeme pretvara u smeće i drži nas neprestano na meti bezobzirnih pojedinaca. Svi ti signali, osim, naravno, materijalnoga blagostanja, već su jasno vidljivi i u nekadašnjim zemljama socijalizma. Roman i završava ironičnom poentom o ispunjenju američkog sna na balkanski način – pričom o udaji neke seoske ljepotice za fudbalera koji mlati pare u Njemačkoj.