Irena Lukšić, Berlin – Pariz, Disput, Zagreb, 2016.

Na kraju svoga kratkog romana Berlin – Pariz Irena Lukšić ispisuje napomenu u kojoj otkriva kako je došla na ideju za romanesknu priču i govori o tome na koji ju je način gradila. Budući da se u napomeni nudi ključ u kojem tekst valja čitati, što je za postmodernističku prozu dosta važno, vrijedi citirati tih nekoliko rečenica: “Roman Berlin – Pariz je remake Nabokovljeve novele Slučajnost o Ruskinji Eleni koja svojoj suputnici u vlaku otkriva da traži muža izbjeglog iz zemlje nakon revolucije. Nabokov je temu prezentirao kao kroki s izmišljenim likovima, dok u romanu figuriraju osobe s realnim biografijama: Vladimir Nabokov, Irina Aleksander, Marina Cvetajeva i Miroslav Krleža te nekoliko sporednih karaktera kojima je lako otkriti zbiljske prototipove. Čitatelji će, osobito upućeniji u noviju književnost, prepoznati dosta motiva i citata iz djela spomenutih pisaca, no moram upozoriti da ti citati u većini slučajeva nisu autentični, nego modificirani, prilagođeni koritu narativa.”

 Irenu Lukšić je u Nabokovljevoj pripovijetki – za koju inače kaže da joj se činila “najgorom u njegovu briljantnom opusu”, da je “nezavršena i neusustavljena” – zaintrigirala ideja kako se dva lika koja se traže, pa se igrom slučaja zadese u istom vlaku, ipak ne susretnu. Naša je spisateljica preuzela tu ideju i razvila je uvevši u fiktivni svijet svog romana drugu vrstu likova, preuzetih iz stvarnog života, od kojih svaki ima svoje ime i prezime. Činjenica da su ta imena i prezimena (glavnih likova) u književnosti kanonizirana i postala široko poznata dosta nakon realnog vremena radnje romana – te se s obzirom na to i njihova percepcija znatno promijenila – zahtijeva, dakako, i od autora i od čitatelja da to stalno imaju na umu (Vladimiru Nabokovu tada je 26 godina, Marini Cvetajevoj 33, a Irini Kuninoj 25). Autorica je ta tri svoja ključna lika, kojima je zajedničko to da pripadaju svijetu književnosti i ruskoj emigraciji nastaloj u godinama nakon Oktobarske revolucije, okupila u vlaku Berlin – Pariz u noći “s prvoga na drugi kolovoza” (najvjerojatnije) 1925. godine. Vladimir je u tom vlaku sa spavaćim kolima poslužitelj, zaposlenik njemačkih željeznica, a Marina i Irina slučajno se upoznaju jer putuju u istom kupeu. “Formulu nesusretanja” u romanu Irene Lukšić, preuzetu iz Nabokovljeve pripovijetke Slučajnost, ispunjavaju Vladimir i Irina: njih dvoje su, prije nego što ih je razdvojio ratni kaos nakon revolucije, bili u ljubavnoj vezi (pa ga ona u jednom času naziva i “pravim mužem”) i sad su u potrazi jedno za drugim, ali se neće susresti.

Okupivši protagoniste svog romana na jednome mjestu, spisateljica im otvara prostor za iznošenje osobnih ispovijesti, ali “onako kako sam ih ja vidjela, iz biografija i autobiografija tih putnika”. To znači dvoje: prvo, da se mnogi detalji u romanu Berlin – Pariz poklapaju (usporedivi su) s građom iz biografske, autobiografske i memoarske književnosti Nabokova, Cvetajeve i Kunine, a istovremeno se neki drugi podudaraju samo djelomično ili pak potpuno odstupaju od dokumenata (izmaštani su) radi potreba teksta; i drugo, literarna preobrazba i interpretacija činjenica – onih korištenih za izgradnju psihologije likova, motivaciju njihovih postupaka, doživljaj prostora i vremena, kompozicijski ustroj, izbor citata, njihovih oblika i funkcije koja im se daje (s obzirom na intertekstualni karakter romana) i druge elemente strukture teksta – suvereno je u autorovoj domeni jer je posrijedi fikcionalna proza.

Između troje protagonista koji iznose svoje životne priče i načelno bi u startu mogli imati približno jednak tretman, dominantnu poziciju ipak zadobiva Vladimir. To se očituje ne samo u veličini prostora posvećena likovima nego i u načinu njihova oblikovanja. Dok je Vladimir sav u introspekciji, u prisjećanjima i razmišljanju o sebi i svom položaju u svijetu koji ga okružuje – djevojci Irini, roditeljima, svojoj književnosti, odnosu prema domovini i ideologiji – pa gotovo i ne vidimo njegov fizički lik, dotle su dva ženska lika predstavljena tehnikama dijaloga i izravnog pripovijedanja o svojim emigrantskim sudbinama, bez introspekcijskih dionica, u nekim situacijama “snimljene” i vanjskom karakterizacijom u nekoliko kratkih poteza. Marina je, simbolički, najčešće, “žena u crnom”: “žena neodređenih godina, sva u crnom, kao da nastoji prikriti neki uočljiv defekt”; “žena u crnom, neugledna, nalik na pralju ili anarhisticu”. Irina je pak “mlada dama s vragolasto naherenim šeširićem”: “djevojka s tamnim, pomalo obješenjački nakrenutim šeširom, u apartnom kostimu iste boje, nasmiješena, mirisna, ustreptala”.

Zanimljivo je da se lik Irine Kunine u prozi Irene Lukšić ne javlja prvi put u romanu Berlin – Pariz: u noveli Sjajna zvijezda Rovinja prema Irini je modelirala lik tajnovite spisateljice Sidonije Polak-Wilson. Svojedobno je ta intrigantna žena inspirirala i Miroslava Krležu (Madeleine Petrovna u drami U agoniji) i Milana Begovića (Irina Aleksandrovna Bessmertna u romanu Giga Barićeva). Posrijedi je ruska prozaistica, publicistica i prevoditeljica Iraida Efimovna Aleksander-Kunina (1900–2002), ruska emigrantica koja je živjela i u Zagrebu, gdje se udala za uglednog i bogatog odvjetnika B. Aleksandera i u čijoj su se kući između dvaju ratova okupljali poznati intelektualci, pisci i umjetnici. Lukšić je u svom romanu vrlo nadahnuto opisala prvi susret i odnos Krleže (u Irininim očima: “krupan, plemenit bradonja”, “Neobičan čovjek, u svakom pogledu neobičan.”) i ruske emigrantice, odnos koji je inače u povijesnoj zbilji bio ispunjen kuloarskim pričama i konroverzijama. U autoričinoj romanesknoj interpretaciji Irinin pogled na život, premda ispunjen traumama od rane mladosti – kaosom izazvanim revolucionarnim zbivanjima, rastankom s Vladimirom, rasapom obitelji, teškim iskustvima pri bijegu iz Rusije i razočaranjima koja su joj raspršila i snove o literarnoj slavi – ipak je ispunjen optimizmom. U trenutku kad kreće u Pariz ona je ozarena nadom da će pronaći svoga Vladimira, za kojeg je neko vrijeme vjerovala da je poginuo. Ima puno važnih stvari na svijetu, mnoštvo izazova, samo se treba potruditi. A bodri je i njezin “plemeniti bradonja”:

Recite, mala moja, jeste li ikad sanjali svoju malu revoluciju, to da jednog jutra pokupite stvari i nestanete u nepoznatom pravcu? Da napustite svoju zagušljivu, slinavu i dozlaboga zatupljujuću svakodnevicu?… Jeste li se ikad bavili mišlju da osvanete na nekom novom mjestu kao osoba koju nitko ne poznaje? (str. 86)

U vlaku se Marinina i Irinina priča izmjenjuju, prepleću i dopunjavaju: dvije po mnogo čemu različite žene nastoje upornim i iskrenim pričanjem umanjiti teret svojih nesreća i osobnih tragedija. Nalaze snage da govore i o zakučastim smjerovima ljubavnog života – područje u kojemu Marina kadšto zna otići i na erotske izlete, pa govori i o svom “tajnom životu”: “A tajna sam ja, koju nitko ne poznaje.” Nije bila prilagodljiva svakodnevici ni u dijaspori ni u domovini pa je uglavnom živjela izolirana, na margini. Poeziju izjednačuje sa životom, “ne bih preživjela bez stihova”. Upravo je napustila Prag, gdje je živjela u posljednje vrijeme, no tamo joj je postalo dosadno, “kao da više nema nikoga i ničega, pa sad treba tražiti dalje”. A to dalje je Pariz, tamo je čeka muž. Treba živjeti u sadašnjosti, sve drugo mogla bi biti iluzija.

“U noći s prvoga na drugoga kolovoza”, u koju je zbijena cjelokupna radnja romana, odlučio je Vladimir da će “svemu doći kraj”. Njegova osobna kriza kulminirala je odlukom da se ubije, i da to učini na originalan način, “sa stilom”. No u to kratko realno vrijeme romana vješto je integrirano psihičko vrijeme lika – u njegovu se sjećanju retrospektivno odmotava cijeli život, od djetinjstva u Petrogradu, školovanja, ljubavi prema Irini pa do emigracije, očeve smrti prilikom nekog političkog atentata, gubljenja nade u smisao života kako ga u tom času vidi.

Mučim se… ponekad mislim da mi je duša zarobljena, ridajuća oluja u labirintu žila, kosti i membrana što bruje… Živjeti se bojim… Proglašen moratorij na plaćanje reparacije…Bojim se i osjetiti pod prstima udarce srca… Oslonca nemam… Bojim se rušilačkih knjiga… Velika Britanija ukinula protektorat nad Egiptom… Uhode dolaze… Svijet nestaje u mraku… Bojim se gledati… Sve je izgorjelo… To je kraj…

(…) Kraj riječi, kraj svijeta…

Kraj smisla… Kraj… Kraj… (str. 33-34)

Vladimirova kriza dolazi jednim dijelom i zbog sumnje u vlastiti spisateljski eros i u mogućnost da bilo što učini za svoje stvaralaštvo, što dovodi do gubljenja samopouzdanja. Na koncu je, dok je čekao pogodan trenutak da se baci na suprotni kolosijek, zadrijemao, a u snu su se pojavili likovi njegovih ranih priča, Vladimirovi dvojnici, koji su se, nezadovoljni svojim literarnim sudbinama, pobunili protiv svoga autora i žele ga ubiti. U jednoj zvučno i vizualno vehementnoj sceni, negdje na rubu sna i jave, upisana je poruka “Tvoj život je postao prošlost”. Je li uvijek kraj kad se kaže da je kraj?

Irena Lukšić napisala je složen, zanimljiv, izazovan roman zasnovan na izrazito intertekstualnoj podlozi, tekst koji osim poziva na uživanje pobuđuje i na razmišljanje.

Strahimir Primorac

[Forum 1-3/2017]