Tekst o fami urednika namjeravala sam koncipirati kao evoluciju vlastita pogleda na taj posao i poziciju u književnome životu, no ubrzo sam odustala. Trideset godina, koliko je proteklo od prvih pomisli da bih se mogla baviti uređivanjem knjiga pa do naših dana, kad sam se počela susretati s ozbiljnim najavama o„smrti urednika“, odveć je kratko vremensko razdoblje za popisivanje svih razloga za i protiv ove izrazito stresne profesije. Umjesto bilježaka o mijenama odlučila sam se za fragmente o iskoracima.

Urednici su dugo predstavljali nevidljiv personal u izdavačkoj kući. Nisu se potpisivali na knjige, a one, knjige, stoga se nisu razlikovale jedna od druge. U nekim se slučajevima činilo kao da urednik nije ni bio u igri, kao da je rukopis na putu od autorova stola do čitateljevih ruku zaobišao nekoliko pari očiju. A urednik je u književnom životu bio itekako važan, čak i presudan za sudbinu djela koje mu je povjereno, za sudbinu autora i svoju vlastitu sudbinu, naposljetku. Sjećamo se brojnih slučajeva nepoćudnih knjiga iz ne tako davne prošlosti, koje su partijski ideolozi razvlačili po novinama i televiziji, okrivljujući za njihov prodor u javnost nesavjesne urednike. Krimen se redovito izvlačio iz činjenice da se netko ili nešto (čovjek ili tema) našlo na „neprijateljskoj“ strani. Te su ljude, samozatajne urednike, potom svi izbjegavali: književnici, publicisti, sveučilišni profesori i političari. U totalitarnom društvu najgore što se čovjeku moglo dogoditi bilo je postati nepoćudni urednik: za te ljude nije bilo rehabilitacije, jer su bili nevidljivi. Ali su zato u novim društveno-političkim okolnostima na njihovoj nesreći profitirali svi koji su iz sigurne udaljenosti gledali njihov pad ili čak pridonijeli da do njega dođe: književnici, dakle, publicisti, sveučilišni profesori i političari. Nepoćudnim su urednicima u najboljem slučaju posmrtno objavljivali memoare u kojima nije dominirao njihov slučaj nego opis „okrutnih vremena“.

Zašto sam onda pomišljala da bih se mogla baviti uređivanjem knjiga? Prvo, u to vrijeme, prije trideset godina, počela sam objavljivati vlastitu prozu i činilo mi se da ću vrlo teško opstati u prostoru koji je podijeljen na nekoliko interesnih zona odnosno klanova. Nisam htjela pripadati niti jednoj klapi, nego uspjeti s pomoću vlastitih zasluga, ma kako to patetično zvučalo. Posao neupadljive urednice doimao se idealnim za prisutnost u svim neprijateljskim krugovima. Jednostavno bih bila u nužnom poslovnom kontaktu sa svim važnim autorima, a ta činjenica nigdje ne bi bila registrirana. I usput bi mi bili na raspolaganju svi važniji svjetski časopisi koji pišu o književnosti. A mogla bih, naravno, pohoditi i sajmove knjiga u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Engleskoj. Stvarno sam, eto, željela postati urednicom u nekom izdavačkom poduzeću u Hrvatskoj.

U Sovjetskom je Savezu tada urednik u izdavačkom poduzeću ili časopisu bio visoko pozicionirani činovnik Glavlita, službe koja je pod imenom glavne uprave za književnost i izdavaštvo obavljala posao cenzure. Glavlit je imao oficijelni nadzor nad svim publikacijama, pa čak i radovima Instituta Lenjin pri Centralnom komitetu Komunističke partije i Partizdata. Za carske Rusije, u kojoj je cenzura bila vrlo stroga, postojao je krug izdanja u koje se nije zabadao nos: bile su to knjige i brošure Akademije znanosti, sveučilišta i raznih odgojno-obrazovanih ustanova. Autor bi rukopis predao, dakle, „uredniku“ u izdavačkom poduzeću, a ovaj bi mu, u slučaju prihvaćanja, poslao pisano rješenje. No, to nije značilo da tekst može u proizvodnju. Bio je tu još i Litkontrol OGPU, služba koja je pratila književnike, novinare, urednike i ostale ljude koji su imali neke veze s književnošću. OGPU (Ujedinjena državna politička uprava) prikupljala je bilješke s privatnih sastanaka, razgovora i okupljanja književnika, iz kojih se moglo razaznati raspoloženje među intelektualcima. Njen šef bio je tajniku CK KPSS zaduženom za promidžbu i Odjelu propagande CK KPSS. Postojali su i razni uredi za kontrolu filmskog repertoara, televizije i radija, kazališta, cirkusa, koncerata, nosača zvuka i tako dalje, vrlo široka i gusta mreža kontrole. Zahvaljujući posvemašnjoj cenzuri nastao je samizdat, slobodna ruska književnost.

Urednici su velikim dijelom zaslužni za kontinuitet ruske kulture XX. stoljeća. Da je ostvarena zamisao o novom društvu i novom čovjeku, tj. da su svi ti ideološki filtri uspjeli zadržati nepoželjne sadržaje, današnji bi naraštaji bili zakinuti za najbolja djela ruske literature između dva rata.

Prvo, urednici ilegalnih časopisa zaslužni su za prezentaciju recentne proizvodnje undergrounda, djela koja se ne uklapaju u socrealistički književni kanon. Najpoznatiji časopisi bili su „Sintaksis“, „Bumerang“, „Feniks“ i „Sfinksy“. Pjesnik pak Vladimir Maramzin u samizdatu je raspačavao sabrana djela Josifa Brodskog u pet svezaka, Mihail Mejlah i Vladimir Erl sabrali su radove Daniila Harmsa, udovica Osipa Mandeljštama spasila je poeziju svojega supruga. Bilo je i glazbenih urednika, koji su širili magnetofonske vrpce sa songovima zabranjenih pjesnika (magnitizdat), te povjesničara umjetnosti koji su u privatnim stanovima organizirali izložbe neoficijelnih umjetnika (nonkonformista). Pišući o drugoj kulturi u Sovjetskom Savezu veliku sam pozornost posvećivala upravo tim ljudima iz sjene, urednicima, osobama koje su privilegije i udobnu fotelju u nekoj ustanovi odbacili zbog istine, osjećaja za pravdu i dobrog ukusa. Tretirala sam ih kao svojevrsne društvene institucije. Divila sam im se.

Urednicima je u nas porastao ugled s uvođenjem nagrade Kiklop 2004. godine na Sajmu knjige u Puli. Napori Nikole Andrića (Zabavna biblioteka) i Zlatka Crnkovića (Hit biblioteka) konačno su dobili pravo mjesto u domaćoj kulturnoj povijesti. O njima se počelo govoriti na sveučilištima, u centrima kulture, u medijima i strukovnim udrugama. Na svaki način su dobili na cijeni. Transferima iz jednog izdavačkog poduzeća u drugo privukli su i pozornost najšire javnosti. Činilo se da dolazi vrijeme urednika, njihovih kolekcija i zvijezda. U nas je to bio jedan posve neočekivan kulturni proizvod. Svojevrsno čudo. Međutim, ubrzo je stigla svjetska financijska kriza i s njom potreba za štednjom. Knjige su se počele proizvoditi s minimalnim ulaganjima. Iz proizvodnog su lanca izbacivani radnici za čije su se poslove mogli priučiti i posvemašnji nestručnjaci. Zadržani su samo oni bez čijih se ruku, mozga i novca nije moglo. Bez urednika se tobože moglo, jer su urednici općeg tipa služili samo za poboljšanje proizvoda. U znanstvenom izdavaštvu se možda i moglo, jer urednik je bio gost iz znanstveno-obrazovne ustanove, netko, dakle, tko nije bio zadužen za poboljšanje dojma proizvoda, nego specijalist za ocjenjivanje relevantnosti građe pripremljene za objavljivanje. Znanstveni urednik zapravo se bavio svojim poslom na dvije razine. Bavio se onim što piše i tumači. Pritom su mu u prosudbi pomagali i kolege koje su prije njega pročitali djelo, autorov mentor (ako se radilo o mladom znanstveniku) i recenzenti. Ovih potonjih, recenzenata, urednik općega tipa odavno nije imao pri ruci. Mogao je samo sanjati o dobrim starim vremenima i razgranatoj mreži majstora koji marljivo rade na knjizi, kao Vladimir Nabokov o Rusiji svoje mladosti:

                                    Priznajem, dobro je šifrirana noć,
                                                no uz zvijezde stavio sam i slova,
                                    i u sebi pročitao po čemu sam u pravu,
                                                ili pak nisam u pravu.
                                    Ne podliježući iskušenjima velikoga puta
                                                Ili snovima, blagoslovljenim vjekovima,
                                    ostajem bezbožnik slobodne duše
                                                u ovome svijetu, prepunom bogova.
                                    Jednom, međutim, slojeve mišljenja mrveć,
                                                uranjajuć u svoja izvorišta,
                                    vidio sam , kao u zrcalu, svijet, i sebe,
                                                i drugo, drugo, drugo.

Urednik danas… Tko je to i što je to? Dok čitam kako se literarni tekstovi sužavaju do duljine jedne SMS poruke, pretvarajući se u travestije, i dok slušam savjete kako tiskati knjigu sam, bez izdavačkog servisa, primjećujem da sam se već našla u nekom drugom prostoru, s nekim drugim zadaćama i značenjima. Štoviše, da sam već dugo tamo, ali to zbog inercije nisam uspjela osvijestiti.

Sve više, rekla bih, sličim katalogu zanimanja koja se šire i negdje daleko prepleću. Poput krugova Rainera Marie Rilkea:

                                    Ja živim u kruzima koji se šire,
                                    i njima sve više obuhvatit žudim.
                                    Ja možda i neću polučiti zadnji,
                                    konačni krug, no ja se trudim.[1]

Urednik danas, dakle, nije samo profesionalni čitatelj rukopisa i selektor na tržištu priča, nego osoba koja se razletjela na sve strane, u druge i drukčije krugove iz kojih nastoji zaustaviti odljev ono malo pozornosti koju masa njeguje spram pismenosti. Kad razmišljam o korijenu iz kojega raste riječ urednik (ž. urednica) čini mi se da je nakon rada na ispisanim stranicama došao red na ono što tekst privlači i reflektira: stvarnost u svim dimenzijama i agregatnim stanjima. Red ovoga, red onoga: ured, razred, redatelj, redizajn, redak, priredba. Sređeni tekst, pročitan, ispravljen, dotjeran, upakiran i gurnut na tržište svoje prave izazove u postgutenbergovskom vremenu nalazi na mjestima koja urednici starog kova nisu pohodili. „Klasični“ urednik svoj je posao na knjizi završavao u tiskari. Novi urednik svoje proizvode vodi dalje, do čitatelja, gledatelja i slušatelja. On više nije cenzor, učitelj, vođa književnoga kružoka i intelektualni radnik u zgradi sa zemaljskom adresom nego umjetnik koji prezentira svoj proizvod jednako u virtualnom svijetu i u zbilji. On ne stanuje nigdje, a prisutan je posvuda. Da bi se knjiga dobro plasirala na tržištu, da bi je ljudi kupovali za police i elektroničke čitače, urednik mora izvesti cijeli predstavu, tj. ispričati priču u stilu renesansne komedije o, primjerice, ocu koji šalje svoga sina u Firencu da kupi knjige, a sin ode u Rim i tamo spiska sav novac na starlete i escort dame. Priča, naravno, mora imati happy end. Potom, urednik, mora misliti i na djecu i djetinjaste odrasle ljude te napisati sinopsis za efektni animirani film. Urednik mora znati osmisliti kviz iz poznavanja suvremene književnosti i razletjeti se na sve strane u potrazi za dobrim sponzorima. Jer, natjecateljima nije dovoljno darovati knjige. Oni ih imaju dovoljno, iz njih su učili za kviz. Takmičari se bore za auto s automatskim mjenjačem, dvosobni stan u elitnoj gradskoj četvrti i putovanje za dvije osobe na Uskršnji otok, a to treba priskrbiti! Neki potencijalni kupci knjiga, međutim, ne žele materijalna nego duhovna blaga i urednik im mora dovesti živoga pisca. A neki pak potencijalni kupci, koji također ne žele auto, stan i putovanje, traže da urednik piše znanstvene radove i kroz njih reklamira poetičke osobitosti svojih novoobjavljenih autora. I to nije sve. Ima još puno profesija i vještina kojima mora vladati moderni urednik. Dakako, neke od ovdje nabrojenih malo su i karikirane, ali nisu daleko od svakodnevne uredničke realnosti. Naposljetku, i sama imam priliku i potrebu pisati kritičke tekstove o svojim literarnim akvizicijama, prevoditi djela odabranih pisaca, potom pisati scenarije za filmiće i scenske igre, osmišljavati nagradne natječaje i nagovarati sponzore da odriješe kesu i tako u beskraj. No, ne smatram da je ta tranzicija bavljenja knjigom loša stvar: ako bi trebalo ocijeniti je li izlaženje iz okvira tradicionalnih uredničkih zadaća dobitak ili gubitak za književni život, bez oklijevanja bih ukazala na prvu opciju. Dobitak! Apsolutni dobitak! Prvo, posao s bezbroj izlaza na „otvoreno more“ nikada ne dosadi, jer uvijek traži više, bolje, brže, sofisticiranije i drukčije. Drugo, čovjek ne može propasti, jer uvijek ima zalihu drugih zanimanja. Treće, i možda najvažnije, kod višeslojnog zanimanja profesionalna ljubomora ili jal praktički nema učinka, jer je usmjerena tek na djelić urednikova talenta, i to u pravilu onaj najmanje važan. Pa, ako se može pridodati još i četvrto – onda je to činjenica da u današnje vrijeme gotovo i nema jednostavne profesije. Čak i žena koja je svojom voljom domaćica i nema nikakvih drugih društvenih ambicija mora ovladati nizom vještina da bi normalno funkcionirala u obitelji i široj zajednici: mora položiti vozački ispit, završiti srednju školu, proći tečaj stranog jezika, pohađati kulinarske radionice, naučiti lijepiti keramičke pločice, informatički se opismeniti, prisustvovati prezentaciji pravilnog šminkanja i tako dalje, i tako dalje.

Biti urednik danas i ovdje znači biti zaigrani putnik iz prošlosti u budućnost.

 

[1] Prijevod Dobriše Cesarića.